Cankarjev dom, ljubljanski premier spot za jazz i ine koncerte, bio je “a place to be” u ponedjeljak, 29. travnja, zahvaljujući činjenici da je u njemu nastupao legendarni glazbenik John Zorn. Sjajni avangardni umjetnik, alkemičarski eksperimentator i glazbeni (de)konstruktor čiju bi kategoriju bilo nemoguće odrediti – ali hajmo ga, za potrebe žanrovskog kategoriziranja sinoćnje večeri svrstati u (saksofon) jazzere – bio je popraćen kvartetom New Masada.

Kvartet je to koji uzima prepoznatljive kolaže zvuka njegovog originalnog Masada outleta, kojeg Zorn gura od 90-ih u tko zna kojim sve iteracijama, varijacijama i konstantno aranžira, preslaguje i komponira na neke nove načine, jer to je ono što Zorn – autor vjerojatno najvećeg broja albuma od svih iole mainstream glazbenika – radi najbolje. Daje postojećem zvuku novi život.

O njemu je zapravo nepotrebno trošiti riječi jer je ipak u pitanju autor koji je, premda cijeloga života pleše na granici alternativnoga i elitističkoga, naprosto u nekom trenutku to radio toliko postojano, dugo, suvereno i autentično te tako potiho preselio u glazbeni mainstream i postao prepoznatljiv po svom eklektičnom štimungu koji nije za svakoga. No, ono što je Zornu kao bandleaderu uvijek išlo dobro, osim aranžiranja skladbi i pretapanja zvukova u neotkrivene avanture, činjenica je da je mogao oko sebe ekipirati ljude podjednake kvalitete. Tako ga u sklopu New Masade na bubnjevima prati stari kompanjon iz vremena osnivanja labela Tzadik i albuma Bar Khokba, Kenny Wollesen. Tu je zatim peruanski maestro na kontrabasu, Jorge Roeder te možda drugi najiščekivaniji izvođač večeri – nekadašnji child prodigy Julian Lage, kao ponajveći jazz-gitarist današnjice. Biti prateći izvođač za perfekcionista poput Zorna nije nimalo lagan zadatak, jer njihova virtuoznost i sposobnost fluidnim kretanjima kroz aranžmane kroz koje ih baca njihov vođa nešto je što je na konstantnom testu koji oni opetovano i sa zadovoljstvom prolaze.

Kroz otprilike 70 minuta, koje uključuju sat vremena nastupa i pozive na bis, kao i sami bis, ovaj iskusni kvartet muzičara proveo nas je na jednu putešestviju kojom zasigurno nikad nitko nije kročio prije, kao što nitko i neće. Ponovit će se, istinabog, ista setlista, bacat će Zorn podjednake fore pozivajući svoju pratnju na povremene solaže i improse, ali da će to izgledati ovako – sumnjam; to u neku ruku jamči sami renome i autoritet Johna Zorna. Konstantno igranje sa ugođajem, tempom, dinamikom; konstantno bacanje publike u trans i članova benda u neki novi izazov – to je ono što Zorn radi najbolje.

Kada dobijete ovakav kvartet uvježbanih i formiranih ličnosti, spremnih da se deformiraju u čast publike, teško da možete biti nezadovoljni. Možda će se činjenica da su nastupali manje nego što bi to po nekome bilo dovoljno, treba se uzeti s dozom obzira. Jazz je na ovakvom nivou izrazito naporan sport, a Zorn je već vremešan čončika od 70+ godina koji nije više u naponu snage. Sam nastup kao takav je jazz u punoj srži. Nema tu greške i sve je greška, tu je sve dobro i sve loše istovremeno; sve podnošljivo i izrazito ubitačno. Bitan je dojam cjeline, kao kod bilo kojeg višeslojnog eksperimentalnog djela. Neću glumatati vrhunskog znalca jazz specifikuma – moje je suditi po dojmu, koji je bio itekako zadovoljavajuć.

Na koncu, osim glavnom kvartetu, pohvale i idu organizaciji koja se nije osjetila, ali je svejedno dojam da ništa nije prepuštala slučaju pa tako ni na toalet niste mogli otići u trenutku, a da zraka neodobrenog svjetla obaspe pozornicu na kojoj ide magija jazza.

Bit će ovoga još, rekoh si ja u nadi.