Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, premijerna nacionalna dvorana za nešto drukčiji, zanimljiviji i rafiniraniji – da ne kažem finiji ukus, bila je sinoć poprište glazbenog događaja sa zanimljivim, dalekoistočnim predznakom.
Naime, povodom 40. godišnjice djelovanja grupe KODO, japanskih majstora nad tradicionalnim taiko bubnjevima, ovaj slavni sastav otisnuo se na turneju “One Earth Tour 2024: Warabe“. Program nazvan ‘Warabe’ ujedno označava ‘dijete’, dok njihov drugi poznati program, ‘Tsuzumi‘ označava ‘bubanj’, a s tim su programom posjetili Lisinski na turneji prije dvije godine.
Kako kaže stranica Lisinskog: U novom programu „Warabe“ Kodo se oslanja na svoj klasični repertoar i estetiku iz ranih dana. Ta produkcija spaja jednostavne oblike taiko izražaja koji slave sinonime za Kodo: jedinstven zvuk, rezonanciju i tjelesnost ‒ zauvijek djeca bubnja u srcu.
Ono što moram apostrofirati jest da sam na sinoćnji bubnjarski spektakl došao kao prazna ploča, bez ikakvog predznanja o sastavu, dok sam eventualno nešto prije pročitao o samoj genezi grupe od 1981. godine, ali i ranijim inkarnacijama od 1971. u sklopu grupe Ondekoza.
FOTO: kodo.or.jp
Bio bi to zaista nezahvalan pokušaj od mene da uopće nekako pokušam dočarati ono što je jučer bilo zabranjeno snimati i fotografirati u bilo kojem obliku, osim da se apsolutno radili o jedinstvenom doživljaju. Sinkronizacija cijele trupe u neumornom bubnjanju, po japanski precizna koreografija i japanskim simbolima obilježena scenografija, u čijem središtu je bio ogroman bubanj, bili su prizori koje je vrijedilo vidjeti. Sam se nastup sadržavao od dva bloka od po 45 minuta, manje–više, dok je između uslijedila pauza.
Pauza me osobno nije začudila kada su nakon prvog bloga završili nastup fantastičnim prikazom uigranosti i usklađenosti prilikom koje se oči teško sklapaju. Drugi dio započeo je jednom scenografskom igrom, kada je na binu došao zmaj, a koji je klepetao čeljustima i ‘vijao’ bubnjare po bini. Jedan od vrhunaca nastupa svakako je bio performans mišićavog bubnjara koji je tarabao po najvećem bubnju, za kojeg su vjerujem mnogi posjetitelji samo čekali da bude iskorišten, nešto kao Čehovljeva puška. Uslijedilo je još nekoliko izvedbi u kojima su Japanci koristili tradicionalne instrumente kao što su fue i shamisen, pri čijoj mi je detekciji pomogla Wikipedija, a da bi se na koncu pristojno zahvalili prisutnima uz naklon, na što je publika odgovorila gromoglasnim pljeskom i ovacijama – potpuno zasluženo.
Komentari preko Facebooka