Močvara je sinoć bila poprište zanimljivog glazbenog događaja, atipičnog čak i za inače ne najtipičniju Močvaru.

Naime, gosti su bili sastav The Lovecraft Sextet, istaknuti darkjazz projekt legende ovog podžanra jazza, Jasona Köhnena. Prije njih, nastupao je lik čije ime pamtim jer me baca u svijet fantasy RPG-a: kao da pričam s likom iz Diabla dvojke, Merakhaazan. Trgovac iz Lut Ghloeina koji me želi okrasti. Riječ je o Francuzu koji istražuje razne zvukovne kolaže i varijante zajedno s kontrabasom i looperom, a koji nas je odveo na jedno nesvakidašnje sonično putovanje. Ono je bilo još dodatno apostrofirano činjenicom da je koncert bio sjedeći, pa je sve dalo nekakav teatarsko-performerski doživljaj cijeloj večeri.

Nakon što je Merakhaazan završio i pozdravio prisutne, uslijedila je mala pauza koju su mnogi iskoristili za snabdijevanje novim politrama piva. Inače, osoblje Močvare je odmah pri ulazu prisutnima dalo na znanje da se pivo neće moći kupiti za nastupa glavnog akta, odnosno da šank jednostavno neće raditi. Moja pretpostavka je da Köhnen i ekipa ne žele nikakve smetnje i konstantne odlaske, lupkanje vrata i sve te stvari koje čine dio koncertnog folklora.

U svakom slučaju, Köhnen i ekipa krenuli su oko 21:15h. Nakon jedne odsvirane stvari, Köhnen, frontmen bendova kao što su The Kilimanjaro Darkjazz Ensemble, The Mount Fuji Doomjazz Corporation, između svih ostalih, kratko je predstavio članove ekipe. Ono što je svakome vrlo brzo upalo u oko jeste, da su oni u live nastupima zapravo kvartet, a ne sekstet, no hajde. Detalji. Bubanj je jučer bio Mađar Balazs Pandi, na saksofonu je briljirao Britanac Colin Webster, a Merakhaazan, pravim imenom Jean Christophe Bournine, obgrlio je svoj kontrabas.

Nije potrebno mnogo mozganja da se dođe do zaključka zašto je za ime izabrano baš The Lovecraft Sextet – očito su Köhnen i društvo još jedni u nizu glazbenika koji inspiraciju za svoj opus crpe u književnoj estetici američkog majstora kozmičkog horora, H.P. Lovecrafta i zbog čega je njihova glazba baš takva – onostrana, Cthulhuovska, mračna i nepoznata kao što su bespuća R’lyeha.

Post-rock, funeral-jazz, dionice koje zvuče kao da su potpune improvizacije, ambijentalna, filmska glazba, drone sound, white noise, noise, primjesi industriala, ma nema čega  – ukratko, nema čega sinoć nije bilo u otprilike sat vremena nastupa. Jedino čega nije bilo je dosade. Upravo mi je zato žao što se kvartet, po završetku, nekako naprosto pokupio. Imam dojam da su mnogi bili iznenađena, a upravo sam tu načuo šalu kako će netko tražiti povrat 33% cijene ulaznice, jer su za plaćeni sekstet zapravo platili – kvartet. Ubrzo su TLS došli na bis, izveli još jednu pjesmu i bez pretjeranih interakcija po drugi puta otišli sa stagea.

U licima ljudi vidio sam stanovitu zbunjenost, kao da im sve to nekako dolazi neočekivano. Bez ikakve bune su se pokupili i ustajali, kao da su od mirnoća stolica i manjka piva atrofirali od želje za nastavkom večeri/koncerta. Tko zna, možda to i jeste želja grupe! U svakom slučaju, Močvari je ovo prvi darkjazz, ali nadam se ne i zadnji. Ovakvih stvari gradu je potrebno, barem meni je – novih tj. drugačijih glazbenih putovanja i iskustava. Samo je potrebno da se uhodamo u ovako nešto.

Umjesto da vam tipkam, dostavljam video koji je vjerni Jahvo Joža snimao za svoj Subsite: