I tako je nakon travanjske najave zagrebačka publika napokon dobila premijernu priliku upoznati, barem na domaćem tlu, tog famoznog Archieja Marshalla znanog kao King Krule. Idemo polako u rekonstrukciju.

Prije nego započnem, moram reći kako mi je pomalo teško pisati izvještaj nakon vjerojatno najčitanijeg u povijesti domaćeg muzičkog piskaralaštva, onog s ex-2Cellos Hausera u Areni. Pomalo sam demotiviran, znajući da jučerašnji izvođač nipošto ne bi mogao polučiti takvu razinu inspiracije kao moj, stoga se morate zadovoljiti ipak mrvicu objektivnijim prikazom bez mog stjecanja dojma o koncertu prije nego sam na njega uopće otišao.

Predgrupa za Kruleta bila je američka kantautorica Okay Kaya, o kojoj iskreno nemam ništa posebno za reći. Nekako mi je nedorečen bio taj njen chamber-dreamy-downtempo-pop, a njena stage persona kao da je ostakljena u strahu od veće/duže interakcije s publikom. Mislim, nije interakcija s publikom faktor koji posebno vrednujem kod izvođača, samo mi sve je to nekako sinoć za vrijeme njenog nastupa ostalo kucajući pred vratima bez ulaska. Ne znam koliko parabola može dočarati nešto, ali kao da sam čekao da se nekako osnaži, raskrili pred publikom i prikaže svu raskoš talenta, a ona ga je čuvala za sebe u nekom minimalističnom eteru. Nije toliko do glazbe, koliko do kompletnog dojma koji je, ha onak’. Baš kako kaže njeno ime, okay, ali ništa više.
Potom smo pomalo sačekali do 21h, kada je, zajedno sa svojom bandom, izašao Archie praćen pljeskom i povicima iz publike.

FOTO: Luka Antunac

Razlog mog dolaska na koncert ne leži u činjenici da mu je premijerni (što mi nekad zna biti trigger, nikad ne znaš tko bi se mogao proslaviti) ili što sam fan (nisam) – nego ima neku specifičnost u svom izričaju, koji varira od punk-jazza, spoken-worda, rapa, primjesa elektronske glazbe… A to cijenim više nego bilo kakvo ziheraštvo. Dodamo li u taj koktel žanrova njegov podjednako specifičan glas koji tako savršeno sjeda na njegov izgled, budući da izgleda kao anglo-albino depresivac, može se razlučiti da takav koncert ipak nije toliko često na domaćem meniju.

Povod njegove hrvatske premijere je turneja Space Heavy, prema istoimenom albumu, petom u njegovoj diskografiji, koji je objavljen ovog ljeta. S razlogom je i najviše pjesama s tog albuma bilo predstavljeno na setlistii za zagrebačku publiku koja je bila prilično responzivna na Kruletovu sirovu energiju, taj poseban angst koji ti govori da je netko maltretiran od strane neposredne zajednice prije nego što to pročitaš u biografiji. Simpatična je bila činjenica kako mu publika konstantno dobacuje Krule, Kruleeeee – bilo je čak i KUKI – jer mu glazbeni alias zvuči kao nadimak na Balkanu. Ne moramo ni napominjati, premda to upravo radim, da je jedna od slavnijih blogerskih ličnosti Balkana njegov nadimenjak.

FOTO: Luka Antunac

U svakom slučaju, u sastavu upravo za te džezaste dionice ima saksofonista koji, dok nije red/pjesme za njega, posebnom divljinom džipa po pozornici i hajpa publiku – u jednom je trenutku sinoć skočio među ljude. Nije ni Krule baš tišnjak – energičan je, konstantno se traži po stageu, sve je nešto nemiran, ljut, kroz glazbu i pokrete izražava vlastitu nervozu, neki njemu svojstven angst prema svijetu koji ga je kao mlađega odbacivao da se morao okrenuti glazbi. Mislim da mu u tome sasvim dobro ide, jer je njegovo ime često isticano među glavnim indie uzdanicama svjetske glazbe. Treba istaknuti i svjetlosne efekte, koji su bili dobro programirani da bi pratili tu nervozu po stageu.

Ja sam došao posvjedočiti je l’ tomu s pravom tako i pomalo sam podijeljen. S jedne je strane taj njegov izričaj nesvakidašnji, glazbeno je interesantna, a opet, pjesme su mu kao nekakvi emo-teaseri gdje krene lagano, pa završi taman kad treba potpuno da poludi, da onaj punk iz punk-jazza potpuno preuzme, a to se naprosto završi. Ne znam, možda je i do mog dojma – nisam pretjerano rezonirao s njegovom glazbom, premda mi nije bilo loše. Ne volim kad za nekoga pomislim da mi je studijski nekako bolji, a Krule je, kroz kako koju pjesmu, ipak bio.