Sinoć je zagrebački Lisinski bio poprište jednog neobičnijeg glazbenog doživljaja. Pa iako je Lisinski, sam po svojoj namjeni, koncertna dvorana u kojoj se izvodi glazba klasičnijeg predznaka i razne simfonije, jučerašnji nastup orkestra predvođenih slovenskih Laibachom pružio je publici jedno putovanje kroz vrijeme – čudno, tmurno i sumorno, a opet zanimljivo vrijeme. Skoro kao današnje…

Prvaci jugoslavensko-slovenske totalitarne industrial avangarde, i jedan od poznatijih bendova s ovih prostora u svjetskim okvirima, kao svoj posljednji projekt publici su u rujnu predstavili simfonijsku kompoziciju Alamut. Za one željne pokoje informacije više, Alamut u historiografiji označava dvorac, centralno mjesto sekte Hashashina koje je u 11. stoljeću na područje Perzije (današnjeg Irana) osnovao mistik Hasan-i Sabbah, vjerski i politički vođa sekte vjernih pristalica, a koji su s vremenom evolvirali u punokrvni vojni odred. Od Hashashina se u engleski rječnik potihu, baš kao što je bio njihov modus operandi, uvukao naziv ‘assassin’ koji označava ubojicu. Upravo su ubojstva i atentati postali djelatnost koji su Sabbahovi sljedbenici vješto prakticirali – što potiho, a što atentatima usred gradskih bazara koji su bili namijenjeni da šalju jasnu poruku protivnicima sekte. Sve se to odvijalo u turbulentnim vremenima križarskih ekspedicija, premda mete odreda ubojica nisu bili samo katolički Križari, nego Turci i, ukratko – svi koji su se drznuli ogriješiti o zapovjedi s Alamuta. Zanimljivo je to, uzmemo li tajming u obzir i činjenicu da se protiv ‘nevjernika’ danas u Izraelu bore paravojske pod kontrolom režima s područja nekadašnjeg Perzijskog carstva…

U svakom slučaju, priče o Assasinima uhvatili su se game dizajneri koji su kreirali poznatu franšizu igara Assassins Creed, ali prije njih i slovenski književnik Vladimir Bartol, koji je 1938. objavio novelu Alamut, preko koje je sve ovo o čemu pričamo poprimilo modernije okvire te je naveliko ovjekovječeno u pop-kulturi.

Što se tiče Lisinskog, stvari su bile poprilično jasne – pred svim posjetiteljima je jedno putovanje kroz vrijeme popločenu krvlju i ratom, sve to obavijeno dobro znanom estetikom Laibacha. Kad uz sve to upletete radikalni političko-religiozni predznak, klasična perzijska poezija Omara Khajama, stihovi pjesnikinje Mahsati Ganjavi te minimalističke zvučne palete bazirane na iranskoj tradiciji, dobijete pravo audiovizualno iskustvo.

Greškom vlastite procjene potaknute krivo komuniciranom informacijom, na koncert sam došao praktički upola, čime sam propustio otvaranje i dio prvog djela kompletnog spektakla. Iskreno bi mi bilo žao da sam propustio ovakvo iskustvo, premda se time nisu vodili mnogi kulturnjaci jer je Lisinski bio, ruku na srce, poluprazan. A Laibach to, barem ambicioznošću ovog projekta nije zaslužio – premda je ove godine već nastupao u Zagrebu, u travnju, kada je posjetio Tvornicu kulture. Istinabog, s potpuno drukčijim konceptom, nešto klasičnijom promocijom EP-a Love is Still Alive.

Milan Fras, koji nas je zlokobno platio s plakata, jednako je tako bio frontmenska figura krvavog propovjednika sa svojom zapovjednom staturom, a koji nam je bio kao nekakav voditelj kroz ovog putovanje širom pustopoljina perzijske mitologije. Zvučne podloge bile su laibachovski agresivne, teške i distorzirane, popločane slojevima nespojivih atmosferskih zvukova, dok je iranski dirigent Navid Gohari propisno odrađivao svoje rukovođenje eklektičnim skupinama glazbenika koje su bile sačinjene od Simfonijskog orkestra RTV Slovenije, teheranskog mješovitog zbora Voice Ensemble, ženskog zbora Gallina, Disharmonične kohorte, harmonikaškog orkestra AccordiOna. Pojedinim su dijelovima kompozicije pridonijeli Idin Samimi Mofakham te Nima Atrkar Rowshan, uz, jasno, članove Laibacha.

Cijeli koncept simfonije razdjeljivao je radnju na nekoliko poglavlja, od koje je svako uključivalo svoje zasebne scenske ugođaj i podražaje te videozid ispunjenim fantazmagoričnim, krvavim prizorima, kao i metafizčko-sferičnim oblicima, koji praćeni glazbenom podlogom proniču u psihologiju rata, sukoba i na koncu, vječno pitanje o značenju i postojanju Boga. Sve je to, kvalitetno zapakirano u Laibachovoj vizualnoj estetici i glazbenoj poetici činilo skladnu cjelinu koja – ha, tjera na nekakvo razmišljanje, promišljanje… A to je valjda bio i njihov cilj – isprovocirati, makar i najneviniju misao.