Aktualna svjetska turneja Mercury, prema nazivu albuma, bila je povod da pulski Amfiteatar dupke u utorak napuni američki pop-rock (ili, „genre-less“, kako sami sebe ‘kategoriziraju’) bend Imagine Dragons.

Ukoliko niste čuli za njih, ne brinite. Radi se o pojavnosti koju su mi apostrofirali nekolicina poznanika na spomen njihovog koncerta. Ono oko čega sam prilično siguran jest da ste neku od njihovih pjesama čuli bez da znate da su joj oni autori. Ili ste naprosto posljednje desetljeće proveli u komi ili vegetativnom stanju. I sam sam se u nekoliko trenutaka sinoć iznenadio koliko njihovih pjesama prepoznajem iz etera – radi se o hitmejkerima koji nerijetko popunjuju valove radija a la Otvoreni.

Ali, krenimo redom.

Predgrupa za bend iz Utaha/Las Vegasa bio je još jedan američki pop-rock sastav, AJR. E, za ovu grupu nisam čuo, premda mi količina pregleda koje imaju na YouTubeu sugerira da sam ih negdje mogao uloviti bez registriranja o kome se radi. Za vrijeme njihovog koncerta vrijeme sam proveo izvan Arene zbog logističkih razloga (setupiranje foto-opreme i foto-brifing oko protokola od strane organizatora), no po recepciji iz publike bih rekao da su i oni preko svih tih milijunskih pregleda uspjeli stvoriti vjernu sljedbu.

Negdje oko 21.20, pred apsolutno popunjen auditorij, u kojem su publiku mahom činili ili mlađi ljudi, ili nešto manje mlađi ljudi praćeni svojom djecom, izašli su Dan Reynolds i njegova trojka (bas, kljave, bubnjevi). To da su im publika mlađa djeca reći će nešto više o poetici Imagine Dragonsa, koje ću se dohvatiti nešto kasnije.

Show je tekao glatko s produkcijske strane koliko to može biti, u skladu sa savršenim vremenskim uvjetima na koje se frontmen američkog sastava također obrecnuo u jednom trenutku. Redale su se njihove uspješnice i nešto malo manje uspješnice, jer radi se o sastavu koji kao da svaki svoj singl/album uspije pretvoriti u komercijalni uspjeh koji se sluša, prikazuje, pokazuje, ponavlja… Hitove kao što su Believer, Thunder, Natural presijecali su nešto manje poznate (a opet, poznate!) It’s Time, Birds i druge, nakon čega je uslijedio jedan nešto manje grandiozan i produkcijski napucan do sterilnosti momenat, kada su u akustičnom djelu benda na catwalk ekstenziji pozornice članovi benda izveli Next to Me, Ferris Wheel, Amsterdam te obradu Alphavillea Forever Young.

Foto: Silva Kaselj

Reynolds nije netko tko se srami svog tijela, dapače – pomalo komično je već na drugoj-trećoj pjesmi skinuo majicu na opće oduševljenje ženskog dijela publike. Ono što je njegovo drugo obilježje je nerijetko obraćanje prema publici, s porukama koje idu niz dlaku poetici njegovog benda – ohrabrivanje, samoosnaživanje, „ti možeš sve“ poruke koje zvuče prelagano i pomalo jeftino. U jednom dijelu se Reynolds, kao osoba koja se u nekom periodu života borila protiv depresije, obratila svima koji dijele tu boljku – da istupe i zatraže pomoć, kako od svojih bližnji, tako i profesionalnu. Osim toga, u nekoliko je navrata bio oduševljen Hrvatskom, ali i Amfiteatrom kao građevinom koja je vidjela toliko slavlja, smrti i povijesti generalno.

Drugi blok koncerta, nakon akustičnog, bio je onaj gdje su se nastavljali redati veliki hitovi grupe – Sharks, Enemy, Bad Liar, Demons te Radioactive, koji je ujedno i proslavio grupu.

Sve je koncu došlo po izvedbi pjesme Walking the Wire, koju je presjekla otvarajuća My Life.

Show kao show, kao nevelikog fana grupe, mogao je oduševiti, dapače, meni je bilo dobro. S jedne strane, razlog odlaska na koncert grupe kojoj nisam top fan, bio je upravo moment radoznalosti da shvatim u čemu je štos njihove megapopularnosti i zašto oni ne nastupaju u nekom još većem auditoriju (iako, gdje bi to bilo kod nas?). Činjenica je da njihove univerzalno power-poruke mogu doseći do apsolutno svakoga, da oni neselektivno, iz ugode SAD-a i Las Vegasa mogu svakome poručiti „Ti možeš apsolutno sve; ne daj nikome da gasi tvoje gromove, svi koji su kontra tvog uspjeha žele biti tvoj neprijatelji; budi svoj, budi prirodan i budi borac, učini sve što moraš, pobijedi svoje demone i vjeruj u sebe; živi svoj život!“ – u ovom kolopletu pseudo-motivacijskih poruka u kombinaciji s nazivima njihovih pjesama suzdržana je sva njihova lirička poetika, a takav bojni poklič toliko je širok, toliko je neko sigurno mjesto, da obuhvaća apsolutno svakog na svijetu – i upravo ta univerzalnosti i istovremeno sterilnost poruke može biti razlog zbog kojeg ih vole upravo oni s najmanjim mogućnostima kvalitetnog kritičnog rasuđivanja, a to su djeca.

Foto: Silva Kaselj

Njihove nasnimljene midi-matrice, video-poruke sa zida koje su apokaliptične uz ozbiljnu naraciju, poneko prskanje suhim ledom na glavne dropove pjesama koje mnogi znamo bez da znamo da znamo dovode do toga da koncertni dio može biti odličan, može biti super, zabavan i da ćemo otići doma sigurni da smo nešto dobili za kartu. Tako razmišlja kakav laik, dijete ili netko željan nepromišljanja slušanog i viđenog na koncertu – meni je ovo sve bilo lijepo, veselo, zabavno, ali i sterilno, preširoko, preopćenito i, s nekim rokom trajanja.

Ipak, Zmajevima sve najbolje – koliko god to zvučalo kao umjetno stvoreno i pomno osmišljeno u desetljeću u kojem dominiraju teme self-helpa, samo-oznaživanja, motivacije i borbe protiv depresije, na koncu konca – poruke su to koje valjda i treba prenositi, ako je to i dalje cilj glazbe. Samo, s nekog drugog stajališta, ziherašluk upada, da ne kažem ubada, u oko.