Po peti put u Hrvatskoj/Zagrebu, po treći put u Areni (prva dva puta, 2001. i 2006., bili su u Domu sportova), došli su nam Depeche Mode. Sinoćnji koncert bilo je moje premijerno druženje s njima i s apsolutnim pouzdanjem mogu konstatirati da bi mi bilo itekako žao da sam ovo propustio.

Razlog dolaska Depeche Modea bila je promotivna turneja njihovog posljednjeg studijskog izdanja, albuma Memento Mori. Ime albuma i turneje, baš kao i kompletan prizvuk materijala, nekako sjedaju uz grupni imidž, posebice nakon prošlogodišnje smrti Andyja Fletchera, suosnivača, klavijaturista te generalno, dobrog duha grupe. Dave Gahan i Martin Gore definitivno nisu mladići  u naponu snage nego ljudi u 60-ima evidentno sve svjesniji vlastite smrtnosti, ali je istovjetno činjenica da joj svojim scenskim nastupom, koji uključuje Goreovo energično i fokusirano prašenje te silno Gahanovo plesanje i vrćenje po pozornici, maksimalno prkose. Usput, kad smo već kod bine – bila je oblikovana baš kao za stadionski koncert, u maniri modne piste – kako i priliči sastavu koji je dobio ime prema modnom izrazu/magazinu.

Prije nego što su zvijezde večeri nastupali, priliku za prezentacijom svog lika i djela imao je britanski trip-hop trojac HÆLOS. Kako to obično bude s predgrupama, mnoge realno zaslužuju bolju šansu i veću pažnju, ali problem kod masovnog koncerta kao što je ovaj je u tome da, dok predgrupa nastupa, ljudi još finaliziraju sve sanitarno-likvidne pripreme i međusobno se traže po arenama/dvoranama. Točno je takva bila moja situacija jučer, ali ono što sam načuo od prolaza, traženja s ekipom i mahanja upaljenim blicem, mi je bilo korektno, ali nedovoljno za veći uzorak teksta.

Nakon što su se oni pozdravili i nakon što se već solidan broj ljudi okupio u fan pitu, započelo je 20-minutni rejv iščekivanja dvojca, uz prateći dvojac sazdan od multi-instrumentalista Petera Gordena te bubnjara Christiana Eignera. Scenografija benda odnosila se na veliki središnji videozid kojeg je sačinjavalo slovo M, očito hint na naziv albuma/turneje, uz dva popratna videozida sa strane.

Režija koncerta bila je sve intenzivnije luđa i frenetičnija – redatelj se nije posebice osvrtao na miran kadar osim u nekoliko intimnijih trenutaka i akustika (Strangelove, Condemnation na bisu), koliko je fokus bio na konstantnom prelasku s kadra na kadar na kadar na kadar, uz progresivno sve kompleksnije efekte, negative i topljenja slike, dok je i prijelom oko centralnog M bio drukčiji, ovisno o tematici pjesme. Poneke su pjesme bile popraćene i spotovima, pa smo tako imali priliku vidjeti preradu Bergmanova Sedmog pečata za vrijeme pjesme Ghosts Again uz druge suradnje Antona Corbijna s bendom. Inače, Ghosts Again je bila tek jedina od četiri pjesme s recentnog albuma, što zapravo govori kako je ovo više bio svojevrsni best-of koncert nego klasični promotivni za novo izdanje.

Koncert su otvorili baš pjesmom s albuma, My Cosmos is Mine. Preminulog kompanjona iz benda, Fletchera, pozdravili su u World in My Eyes gdje smo imali priliku gledati njegovu fotografiju iz mlađih dana. Inače, spomenuta pjesma odabrana je upravo iz razloga što je to Fletcherova omiljena pjesme iz diskografije benda.

Šarali su setlistom, baš kao što su šarali scenografsko-vizualnim rješenjima na varijaciju slova M pa smo dobili, kako sam već prispomenuo, presjek njihove prebogate karijere koja se proteže kroz već 43 godine, izuzmemo li srednjoškolske početke. Jedan od highlighta koncerta u svakom slučaju je bio je kratki i simpatični intermezzo kada je publika pjevala Happy Birthday Martinu Goreu, koji je na bini Arene proslavio 63. rođendan, uz prigodne čestitke kolega iz grupe, tortu i crne balone.

U prvom bloku, kojeg je sačinjavalo 20-ak pjesama, dobili smo devet-deset albuma, a sve je zaključeno uz ponajveću uspješnicu grupe, zavodljivo mračnu Enjoy the Silence, koja, u svjetlu Fletcherove smrti i naziva albuma, savršeno pristaje kao bis, nevezano što se radi o hitu kojeg prepoznaju i nepoznavatelji lika i djela grupe.

Drugi blok, započele su spomenuta Condemnation, zatim tri teške, moćne – veseljkasta Just Can’t Get Enough, još jedna sjetna Never Let me Down Again i – uz Enjoy the Silence najveći hit grupe – Personal Jesus. Bend se zahvalio, publika katarzično aplaudirala i, s nečim za razmisliti i neupitno ispunjena, otišla doma u gužvovitoj petlji Arene. Pa ne može baš sve proći glatko nakon ovakvog doživljaja. Također, treba se reći ponešto i o kvalitetnoj organizaciji NuCoasta i lokalnog promotora XOXO.

Moglo bi se o koncertu napisati mnoštvo riječi, nakićenih frazetina, moćnih epiteta i superlativa, ali – i ne mora. Prilično je jednostavno konstatirati da je jučerašnji koncert bio, s punim pravom, jedan od najboljih ove godine u Zagrebu te ne treba čuditi da je bio povod zbog kojeg su mnogi potezali i iz drugih krajeva Europe u hrvatsku metropolu.