Svaka, pa i najmanja primisao, da mi možda nije bila najpametnija odluka otisnuti se na koncert Rammsteina u Budimpeštu posred tjedna i vraćati se doma istu večer – pala je u vodu pri samom početku koncerta njemačkih teškaških legendi.

Nije Rammstein jedan od onih bendova čiji sam fan, premda sam svjestan njihove važnosti, veličine i obimnog fanovlja zbog kojeg oni nastupaju na Ferenc Puskas Areni dva dana zaredom, a jedan Pearl Jam nastupa u obližnjoj Laszlo Papp dvorani. Jedan je to od rijetkih bendova koji je perjanica zasebnog industrial-metala, Neue Deutsche Harte rekli bi kritičari, a koji su doslovno kreirali i kojeg danas praktički sami pronose za svijet. Ukratko, funkcioniraju kao žanr za sebe.

Njihov live, kojeg prati zaslužena reputacija, bio je dovoljan zalog da se zaputim na koncert uz nepoznato, ali jako korektno društvo iz Zagreba. Salve ljudi navaljivale su na različite punktove i ulaze u Ferenc Puskas Arenu, ostavljajući iza sebe bezbrojne boce, limenke i kojekakve ambalaže alkoholnih predznaka. Predgrupa je bio sastav ABELARD koji, ako sam dobro shvatio, svira pijanističke obrade Rammsteina. Nažalost, bili su žrtva nešto kasnijeg polaska iz Zagreba iako generalno uvijek na takvim eventima nastojim poslušati i predgrupu.

Sam početak Rammsteina dogodio se gromoglasno i uzbudljivo, spektakularnim spuštanjem frontmena Tilla Lindemanna iz scenografski improviziranog lifta u koji je uvela Handelova skladba Music for the Royal Fireworks. Prva originalno Rammsteinova za početak koncerta bila je moćna Rammlied – ustvari, govoriti moćna za bilo koju pjesmu Rammsteina zvuči kao neprestani pleonazam, ponavljanje samog sebe, nečeg već naveliko poznatog. Uostalom, nekolicina ljudi kojoj sam spominjao odlazak na koncert rekla mi je nešto u stilu da taj koncert mora biti spektakl.

I bio je, zaista. Bilo je tu mnoštvo pirotehnike, pucnjave, konfeta, eksplozija, a tek žestine i intenziteta u bendu… Dodajte tome pinku Lindemannove frontmenovske karizme, performativnu prirodu koreografije i pojedine scenske elemente (paljenje dječjih kolica, riganje vatre) te cjelokupnu kostimografiju benda, uz sve vizualno-svjetlosne efekte i teško da će nešto zakazati. Također, premda zakleti antifašisti iz zemlje iz koje je proizišao najgori oblik fašizma u ljudskoj povijesti, njihova evokvativna, totalitarna estetika još je jedan od razloga njihovog planetarnog appeala kao grupe. Njihov logo, koji kombinira stilizirana slova R i iskrenuto T na crvenoj pozadini, i to na velikim bannerima, uistinu najavljuje diktaturu za uši – koja je mnogima svejedno tako privlačna.

Prvi blok, koji se sastojao od 14 pjesama, zaključen je izrazito snažno – uz tehno varijantu Deutschlanda u izvedbi Richarda Kruspea, regularnu verziju Deutschlanda, zatim Radio, Mein Teil, Du hast i izrazito epohalnu Sonne. Jedan kuriozitet za ovu stvar je da sam kao mali mislio da se zove Hitler. Na mobitelu sam nekada davno, pričamo o 2007. ili čak i ranije, imao jednu opskurno izmontiranu verziju. Dugo sam vremena mislio da imam nekakav Mandela Efekt, ali sam upravo danas uspio naći to na što sam mislio.

Ukratko, svaka pjesme odašiljala je podjednaku količinu sirove energije, kako od benda, tako i od podivljale publike koja je headbangala, skakala, štogod se moglo upogoniti u tjelesnim stanicama. Svatko prisutan znao je što slijedi, ali vjerujem da je samo dio s iskustvom Rammsteinovih nastupa znao što će se dogoditi – naprosto su izronili iz mase na gumenim čamcima, gdje su preko Styxa fanova na parteru došli do bine.

Započeo je drugi blok – uz Engel za koji su im pripomogli iz Abelarda na B-stageu. Zatim je uslijedila Auslander, užasno tenzična Du riechst so gut i za kraj ovog dijela dogodila se Ohne Dich. No, ni tu nije bio kraj premda je konstantno bilo pucanja koje bi, za neki drugi, manje ramštajnovski koncert, značio oproštaj od publike.

Drugi bis započeli su uz Rammstein, zatim još jedan megahit pjesme – Ich will te prigodnom Adieu. Ako ste primijetili da sam pomalo ostao bez teksta – točno, jer teško je tu više izabrati prigodne riječi. U ovoj sam fazi već samo uživao, bio zahvalan samom sebi na odluci da odem na koncert unatoč tome što su ostale najjeftinije i najlošije karte, zbog kojih bi ih gledao s 90° od bine oslanjajući se na vječno nepouzdani videozid koji malo šara po bendu, malo po publici itd.

Ovako, prigmizao sam na jedno mjesto s kojeg je pucao sasvim solidan polufrontalni pogled na kojem sam imao dobar pregled bine, ali i cjelokupnog, ispunjenog auditorija Puškaševe Arene.

Još je jednom puštena piano verzija Sonnea, prilikom čega se bend naklonio prisutnoj masi, a Lindemann se zahvalio i pozdravio Budimpeštance s kojima se nije družio od 2011. godine. Uslijedilo je još jedno ukrcavanje na lift, da bi bend potom nestao u najglasnijoj od svih eksplozija.

Danas je drugi koncert, a svima koji su se zaputili želim iskreno uživanje u ovom spektaklu za više osjetila. Napisao bih i pokoju kritiku za organizatore na temelju redova za pivo, ali – čemu?