Nakon Florence + The Machine i Simply Red, ljetnu pozornicu u Pulskoj areni dva dana zaredom prepunila je najveća britanska pop zvijezda s početka milenija – Robbie Williams.

Slaveći svoju dvadesetpetogodišnju solo karijeru na turneji indikativno nazvanoj „XXV Tour“, Robbie Williams u kratkom je roku rasprodao dva koncerta u pulskoj Areni i time nas posjetio nakon deset godina, od svog posljednjeg nastupa na Maksimiru. Nisam siguran je li Arena bila osobna Robbiejeva želja, ali ponovno se pokazala fantastičnim prostorom za open-air koncert koji svjetske mega-zvijezde uspijeva učiniti običnim smrtnicima i down-to-earth ljudima, sa svojim kapacitetom, ali i prilično prisnim kontaktom s publikom kojeg pozornica nasred Arene nudi. Odmah na početku da izrazim sve pohvale organizatoru koncerta Los Angeles Agency na visokoj profesionalnosti, točnosti i poštivanju satnice, kao i tehničkim aspektima pri realizaciji koncerta.

Robbie nam je za oba koncerta pripremio sijaset megahitova, ponešto obrada drugih izvođača i njegovog prvog benda Take That, a ono što je svakako za zabilježiti je i njegova (pretjerana) komunikativnost i storytelling, britki britanski humor i kontinuirani doticaji s publikom putem standupa. Logično, kada ne promovirate neki novi materijal već se osvrćete na nekakav best of karijere, uslijedit će lepeza Robbiejevih glazbenih standarda, ali naravno, budući da je riječ o iskusnom šmekeru i fantastičnom zabavljaču, nećete tek tako doživjeti pjesmu po pjesmu i od toga ne napraviti neku pozadinsku priču, za što se itekako potrudio te je s nama podijelio dojmljive trenutke iz karijere prije svake pjesme.

Kao uvod u obje večeri zagrijavao nas je dvojac iz grupe Lufthaus, Tim Metcalfe Flynn Francis koji su nastali u periodu lockdowna i kojima je, gle čuda, Robbie Williams predvodnik. S ovim potezom da je praktički sam sebi bio predgrupa pokazao je da može biti i Chuck Norris na glazbenoj sceni ako mu se to tako prohtije, no srećom nismo ga vidjeli prije službenog dijela, već samo ovaj rasplesani duo. Elektronička plesna glazba, oliti EDM kojeg ovaj dvojac nije nešto što je revolucionarno u svijetu glazbe, čak štoviše, petnaestak godina prekasno i za kakvu inovaciju, pa su tako i izvedene autorske pjesme prilično zaboravljive unatoč svoj svojoj nametljivosti, ali mora se priznati da je ekipica sa svojom energičnošću podigla atmosferu i napravila ono što je trebala napraviti – zagrijala publiku za glavni event večeri. Oprostit ćemo im i što su posljednje dvije pjesme bezobrazno iskoristili tuđe evergreene u tu svrhu.

Spektakl s plesačicama, zborom i bendom predvođenim ekstatičnim Williamsom započeo je s dinamičnim pjesmama „Hey Wow Yeah Yeah“ i „Let Me Entertain You“, a zatim, sve do bisa, izmjenjivali su se standup komedija, emotivni storytelling i megahitovi, od kojih valja izdvojiti odlične i emotivno nabijene „Strong“ i „Come Undone“, dojmljivu obradu i posvetu neprežaljenom Oasisu kroz „Don’t Look Back In Anger“ i dobru zajebanciju oko njegovog prvog benda Take That, kako su ga izbacili, kako je pravio sranja i bio kontra svih pravila, sve to na način da je random guya uhvatio iz publike i pilio ga s poznavanjem opusa Take That. Bacao je majice u publiku, onima koji to zavrijede s plesanjem kroz pjesmu „Candy“, sprdao se s onima koji su koncert gledali besplatno s balkona i terasa i nagovarao nas da im vičemo „Pay the fucking ticket!“…sve ono što pravi zabavljač na visokoj nozi može i treba prirediti za mase.

Još kroz sav taj entertainment ubaciti nešto emotivnih govora o svojoj 20-godišnjoj trezvenosti, koliko mu znače žena i djeca, kako je postao svjestan da je publika ta koja ga kontinuirano kroz godine izvlači iz anksioznosti, depresije, jednom kada se svjetla reflektora ugase i kada postane običan čovjek. Tu su najbolje pasale „Love My Life“, „Feel“ i „No Regrets“, a Arena je očekivano zasvijetlila na epohalnoj „Angels“ na kraju koncerta. Prije nego nas je napustio, a cappela smo s Robbiejem otpjevali kratki medley refrena već odsviranih hitova.

Opaska autora ovog teksta je da je šteta da su izostale neke krucijalne pjesme njegove karijere poput „Road To Mandalay“, „Millenium“ pa i dirljiva „Go Gentle“, ali na taj bismo način mogli nabrajati još barem 5-6 pjesama koje su uhu poznate  svakom, pa i onima koji nimalo ne poštuju lik i djelo ovog ekscentričnog vječnog mladića. Robbie lagano ulazi u pedesetu, čudi se što ima mlade fanove u publici, govori kako ne pripada ovom novom glazbenom svijetu, no svejedno i dalje suvereno osvaja top liste i uspijeva napraviti čuda, kao što je skidanje Elvisa Presleya s trona po pitanju količine albuma na top chartovima, a čovjek nije napravio, budimo iskreni, kvalitetan megahit dosta dugo vremena. To samo najveći šmekeri i frajeri mogu, a Robbie Williams će to ostati, radio on eksperimentalnu glazbu u budućnosti ili radio best-ofove, božićne kompilacije i swing prepjeve do kraja karijere.