Mnogi će pisati i mnogi će reći, a ako se pita autora ovoga članka bit će potpuno u pravu, bez ikakvog pretjerivanja – Damir Urban i njegova četvorka u zagrebačkoj Areni 10. lipnja 2023. održali su najveći koncert dosadašnje karijere.

Urban & 4 slijepo pratim načuljenih ušiju kojih 20-ak godina. Zapeo sam za njega kao klinjo taman u periodu njegove diskografske „tišine“ (ok, jedan cijeli album „Merkur“ nije nažalost ugledao svjetlo dana) koja je uslijedila između kultnog albuma „Žena dijete“ i intimnog, nenametljivog albuma „Retro“, a u tom periodu nisam mogao ni zamišljati kako će takav bend, koji uglavnom svira po manjim i ponešto većim klubovima i festivalima, jednoga dana samostalno zaposjesti zagrebačku Arenu, naš najveći koncertni prostor. I to sa Simfonijskim orkestrom? I da će izvesti duet „Ni u tvome srcu“ s Radom Šerbedžijom, divnu pjesmu u izvedbi pokojnog Kemala i spomenutog gospodina? Da će svirati preko dva i pol sata i preko 20 pjesama? To su samo neke od prijelomnih točaka koje komotno ovom koncertu mogu dati epitet „koncerta karijere“ iliti „magnum opus“ live izvedbi Damira i četvorke.

Budući da Lauferov opus, a pogotovo ono što slijedi nakon s četvorkom uglavnom znam od prve pa do posljednje riječi i note, a budući i da mi je ovo ukupno 17. Urbanov koncert, zanimao me ovaj susret u Areni iz nekoliko uglova: koliko će se repertoar razlikovati, nadopunjavati, izmijeniti ako smo ipak unaprijed bili upoznati s time da bend samostalno nikada nije nastupao u ovakvom prostoru; koliko će Simfonijski orkestar HRT-a uz maestra Alana Bjelinskog doprinijeti stvaranju drugačijih tehničkih, ali i emotivnih procesa u aranžmanima; kako će se Urban uopće osjećati sam sa sobom pred jako dobro popunjenom dvoranom; hoće li biti gostiju itd. Svi uglovi dobili su odgovore i apsolutno su svi bili na više nego zadovoljavajućoj razini.

Nemojte mi zamjeriti, svi koji budete čitali ove redove, što ću si dati za pravo malo detaljnije opisivati tijek setliste i zbivanja tijekom koncerta, ipak je ovo kruna ne samo Urbanova i cijele ekipe, već i nas kao njegovih dugogodišnjih fanova. Ne vole inače ljudi kada se nabrajaju pjesma po pjesma, ali ovaj koncert nije zaslužio samo epitete poput: „Oduševljeni ljudi“ ili „Genijalne izvedbe“.

Petnaestak minuta poslije zacrtanog početka Arena je bila popunjena, a Urban i Sandi Bratonja na harmonici započinju večer s izvedbom „Mjesečevog roga“, jedne od prvih Lauferovih uspješnica u divnom orkestralnom aranžmanu. Odmah potom slijede također intimna „Nitko osim nas“, prekrasna „Biram ptice“ i „Div“, sve s još uvijek aktualnog albuma „Lipanj, srpanj, kolovoz“ objavljenog 2021. godine. Treba odmah reći i pohvaliti cijelu ekipu jer ovo nije bio samo best of koncert, nego se ovo i dalje može smatrati svojevrsnom promocijom posljednjeg albuma, budući da je s njega izvedeno čak osam pjesama. Ruku na srce, dosta njih je i smisleno kreirano na način da bude adekvatno orkestralno izvedeno, no bilo je lijepo vidjeti kako publika poznaje i ove novije pjesme. „Lipanj, srpanj, kolovoz“ kao album pruža slušatelju mnogo toga: intime, bogastva zvuka, prekrasne i raznolike poezije i aranžmana, orkestracija, kompleksnih aranžmana, ali i nekoliko hitova koji će (p)ostati redovan dio repertoara i u budućnosti. Da ne pišem sve kronološki, od recentne muzike izveo je još i odličnu „Dobar znak (Talijaneza)“, jednu od osobno najljepših novijih „Kuća sjećanja“, sa Sašom Markovskim i gudačkom sekcijom napravio je jednu od najljepših točaka koncerta s pjesmom „Gdje god bila ti“, a naravno da su se tu našle i Porinima nagrađivane „Iskra“ i „Sama“, prva koja predstavlja novu sing-along uspješnicu, a druga koja predstavlja, barem za mnoge žene, „himnu ljepšeg spola“.

Urban je nakon toga predstavio bend, odreda vrhunske glazbenike, za koje sam već jako puno hvalospjeva istrošio i u prethodnim tekstovima o albumima i koncertima benda, no još jednom poimence jer to zaslužuju, to su: multiinstrumentalist, ali pretežito basist Sandi Bratonja, bubnjar Marko Bradaschia, klavijaturist Saša Markovski i gitarist Luka Toman.

Pri prvom obraćanju publici moglo se vidjeti kako je Urban, iako je znao da će biti toliko i toliko ljudi, vidno iznenađen prijemom i kako su se uopće poklopile stvari da se ovakva večer uopće i dogodi. Makar su to sve odreda uvježbani glazbenici, da ne pričamo o Simfonijskom orkestru, Urban uvijek ostavi mjesta improvizaciji kada je riječ o govorancijama tijekom koncerta, što se moglo i primijetiti, ali upravo ta njegova otvorenost i iskrenost stvara osjećaj topline, familijarnog okruženja i nenametljive spontanosti. Prekinuo je „promociju“ albuma sa starijim hitovima „Odlučio sam da te volim“, jedina pjesma gdje ne postoji koncert Urbana i četvorke, a da nije odsvirana, te „Ruke“. Gotovo recitacijska, ali u bilo kojem aranžmanu moćna „Sutra ćemo pričati“ svakako karakterizira nepobitnu širinu i umijeće Urbanove lirike i također je gotovo pa jedina s odličnog albuma „Mamut“ koja je neizostavan dio svakog koncerta posljednjih desetak godina. Rekoše Urban kako nema goste na ovom koncertu, već samo prijatelje, a jedan od njih je bio Rade Šerbedžija i pomislio sam kako će izvesti jedinu pjesmu gdje trenutno imaju kolaboraciju, a to je pjesma „Govorila je tiho, tiho, tiho…“ za koju je Urban napisao tekst i glazbu, međutim, dogodilo se to da su izveli jednu od najljepših dueta domaće glazbe, već spomenutu „Ni u tvome srcu“, koja je bila jedna od apsolutnih pogodaka večeri. Zborno pjevanje nije se moglo izbjeći s „Budi moja voda“, Urbanovim prvim i najvećim evergreenom, jedino što je mogao dopustiti publici da se malo više samostalno uključi u pjevanju.

Nisu se previše doticali repertoara s osobno najdražeg albuma „Otrovna kiša“, ali smo mogli čuti maestralne „Nebo“ i „Astronaut“ s kojom je završio dio koncerta sa Simfonijskim orkestrom, no ne možemo uvijek dobiti sve. Uvijek je lijepo čuti i „Robota“ i „Ocean“, no što je tu je. Ako je „Voda“ evergreen, mislim da „Mjesto za mene“ ne izostaje puno za tom titulom, što se apsolutno osjeti na svakom koncertu, pa je tako i ovdje bila jedna od dragulja u kruni ove večeri. Teško je bilo za očekivati da se na neslužbenoj obljetnici 30 godina Urbanove karijere neće pojaviti i recentniji redovni suradnik Ante Gelo, s kojim je prvi dio koncerta prije bisa završen uz svevremensku „Malu trubu“.

Kako vrijeme prolazi i sat broji već dva sata koncerta, nadate se kako ćete čuti svog nekog favorita koji se možda nije do sada izveo, ali iako možda velikoj većini nije neki favorit, potrebno je uvijek dobiti dozu „Dirigenta“ jer je riječ o zakučastoj i kompleksnoj pjesmi koju bi uvijek dobro bilo čuti uživo. Očekivano je da će se tu negdje ugurati i „Samo“ jer je bok uz bok sa „žena-dijete“ uspješnicama s konca devedesetih, a ono što je mene osobno iznenadilo, jer se nisam htio investirati prije koncerta u istraživanje što će se sve događati i tko bi mogao biti gost, upravo je ono što je uslijedilo za sami kraj.

Simfonijski orkestar je otišao, a na binu dolaze Mozartine i očekivalo se da će se izvesti „Glas jeka“ jer je upravo ta pjesma dobila život u njihovoj i Urbanovoj izvedbi, no to se nažalost nije dogodilo. Nevertheless, nisu nam ništa ostali dužni, čak naprotiv. Publika je zborno sa zborom pjevala „Priđi mi bliže“, a tu je nekako srećom našla mjesta i „Black tatoo“ koju ne izvode toliko često, a pogotovo ne „Svijet za nas“, Lauferov hit koji se dosta dugo nije našao na repertoaru i s kojim su, kako se ono kaže, „zakucali“ cijeli nastup.

Rekao je to i sam Urban u nekoliko navrata, a dalo se to čuti od ljudi koji su tada napuštali dvoranu: svirka je doslovno proletjela od prve do posljednje pjesme, a to valjda nešto govori o pobjedonosnosti koncepta njegovog do sada najvećeg koncerta. Nema se tu što puno više za nadodati, ionako sam ugnjavio već pošteno: živo me zanima što nam Urban & 4 dalje spremaju, jer će biti potrebno puno nove kreativnosti, energije i strpljenja da se ovakav paket uspije nadvladati.

Fotografije: Nikola Knežević