Jučer je Tvornicu kulture svojim dvoipolsatnim nastupom naelektrizirao Henry Rollins, legenda američke nezavisne scene. Radi se o bivšem frontmenu kultnih američkih pankera Black Flag i self-titled Rollinsa Banda, dok je u nas nastupao u glazbenoj formaciji mjuzikla Gutterdämmerung, na Inmusicu 2016. godine. Povod je bila njegova spoken-word turneja Good to See You, grafički oblikovana kao Formanov film Man on the Moon o Andyju Kaufmanu.

Već na samom početku performansa, koji je započeo u 20:30h pred sjedećim auditorijem, Rollins se ispričao zbog činjenice da je toliko zaobilazio Zagreb, prije tog netipičnog nastupa, ali i nakon njega – čovjek bilježi sve svoje nastupe. Potom je započeo priču oko pandemije – okrivivši za nju tvrdokorne protivnike svih znanstvenih mjeri utanačenih za vrijeme „najžešćeg“ trajanja koronavirusa, budući da je turiranje po cijelom svijetu način na koji on zarađuje i radi ono što najviše voli. To ga poprilično iritira, budući da se u toku nastupa višestruko obrecao na pandemiju.

Nakon toga je krenuo s nabrajanjem raznoraznih dogodovština iz života i karijere – utoliko me zapravo bunio planirani koncept njegovog nastupa; radi li se tu o stand-up aktu, motivacijskim govorima, anegdotalnom rewindu kroz njegovu karijeru i život, performansu, slam poeziji ili – upravo ono što je i bilo – spoken-word show.
Vidi se da je Rollins prilično ispraksan u njemu – čovjek sa svoje nepune 62 godine doslovno nije udahnuo. Čistom frenetičnom energijom, intenzivan kao što je bio kao divlji frontmen Black Flaga, bez prestanka i posezanjem za bilo kakvom tekućinom skakako s teme na temu, bacao digresije i prepričavao materijale iz vlastite knjige Na putu s Black Flagom: Upadaj u kombi.

Proveo je publiku kroz situaciju kada ga je na američkom Midwestu, prilikom jednog koncerta, čovjek napao da se njegova supruga krije u njegovom tour busu. Uslijedila je kritika američkih ratova u Iraku i Afganistanu, za koje je okrivio korporativne interese SAD-a i velemoćnog potpredsjednika Dicka Cheneyja. Upravo mu je vojska, institucija koja u Rollinsovom mikrokozmosu predstavlja valjda najveći antipod svih vjerovanja, ponudila da bude performer za američke vojnike, koji su ga očito izrazito cijenili, pa je nabrojao nekoliko dirljivih uspomena prilikom posjeta ranjenim i PTSP-om namučenim vojnicima.

Dotakao se Rollins i svojih uspomena iz djetinjstva – spomenuo je kako nije vjerovao u Djeda Mraza, Zubić Vilu i slične produkte dječije mašte, a to je potom elaborirao pričom iz 1967. koja daje najbolje svjedočanstvo o zlostavljanju koje je proživljavao i koje ga je dovelo do toga da pobjegne od doma, pronađe posao i vlastiti put u životu, bez roditeljskog zaleđa i pomoći.

Premotao je vrijeme do godine 1981. i posla u slastičarnici koju je prepričao u maniri stand-up komičara, a potom se prisjetio kako je postao član Black Flaga, kada je bio njihov veliki fan i osoba koja je nastupala 75 sekundi za vrijeme jednog nastupa, da bi potom nakon audicije postao punokrvni član benda. Prisutne je nasmijao dosjetkom iz svog vremena kao prodavača sladoleda rekavši kako je malo nedostajalo da Bruce Springsteen napravi pjesmu o njegovom težačkom životu radnika u smrdljivom stanu s istovjetno smrdljivim cimerom.

No, onda je uslijedila priča koja je zapravo bila glavni dio večeri. Uvertiru u priču o stalkeru iz Finske Rollins je započeo pojašnjavanjem utvrdne moći svoje kuće u LA-u, u kojoj živi prilično izoliran od vanjštine, fokusiran na svoj kreativni output (albume, spoken-word materijal, knjige i druge umjetničke radove). Jednog mu je dana na vrata kucao nepoznati lik, koji ga je poprilično alarmirao – ili to Rollins tako prepričava kako bi cijela anegdota dobila konture materijala za ovakav tip nastupa. Potom je u inspirativnom nastupu dugom sat i pol prepričao kako su izgledale njegove cjelodnevne peripetije s uljezom, losanđeleškom policijom, menadžericom Heidi, dostavljačem UPS-a, ispunjene kolopletom koliko bizarnih, toliko i potencijalno opasnih situacija s mladim Fincem, s kojim se na koncu i fizički sukobio.

Uslijed priče napravio je digresiju o tome kako je on zapravo pasionirani bider za gramofonske ploče na eBayu, gdje je stvorio virtualni antagonizam protiv četvorice drugih kolekcionara ispričavši kako je smislio shemu putem koje ih uspijeva out-bidati. Ipak, budući da se radi o tradecraftu, odlučio je ne otkriti o kakvoj se caki radi.
Nakon ovog simpatičnog intermezza, kojeg je Rollins začinio na sebi svojstven način, vratio se na priču o Intruderu iz Finske. Epilog je bio sudski proces i deportacija mladog Finca u rodnu zemlju, prije čega nam je otkrio da se radi o mentalno oboljelom fanu koji je na ideju da potegne iz Finske do LA-a, preko Meksika i Teksasa, došao nakon što je čuo glasove u svojoj glavi.

Poentirao je Rollins potom s pričama o važnosti mentalnog zdravlja, a dotakao se i napučivanju Zemlje djecom, u obiteljima koji neprestano stvaraju potomke za koje se ne mogu brinuti, a ubrzo je uslijedio i završetak ovog inspirativnog nastupa, koji je rijetko koga mogao ostaviti ravnodušnim.

Hvala Rollinsu na ovom naletu energične statike i intenziteta kojeg može ispostaviti samo vremešni panker koji odbija odrasti.