Zanimljiva su dva tjedna iza mene, u pogledu mog odnosa prema australskim psihodeličarima. Početkom kolovoza, auditorij čarobne lokacije, kakva je Tvrđava Sv. Mihovila u Šibeniku, dvaput su dupke napunili i rasprodali King Gizzard & the Lizard Wizard. Točno dva tjedna kasnije od drugog koncerta, red je došao na zemljake iz Tame Impale da uzvrate na isti način, na podjednako mističnoj lokaciji pulske Arene.

Dan nakon što su njome, uz uvelike slabiju interakciju s publikom, doduše solidnim koncertom protutnjali Arctic Monkeysi, auditoriju se od 20 sati predstavljala američka indie rock grupa Mattiel koja je zagrijavala pred događaj večeri.

Mattiel je dvočlani sastav iz Atlante koju sačinjavaju frontmenica Mattiel Brown te gitarist i bek vokal Jonah Swiley. Oni su u svom 45-minutnom slotu propisno uljuljali publiku koja se skupljala za glavni nastup, i moram reći da su svoje vrijeme za predstavljanje iskoristili jako dobro. Njihov izričaj sastoji se eklektičnom miksu s daškom lagane psihodelije, dream-popa i garage rocka, uz dominantan vokal frontmenice koja me lagano podsjećala na St. Vincent. Nisam bio pretjerano upoznat s njima prethodno, ali su me zadužili do mjere da ću rado pohoditi neki potencijalni solo koncert u nekom manjem prostoru, ako se opet dogodi kod nas. U svakom slučaju, predgrupa kao predgrupa, može biti nešto zaboravljivo dok se ljudi ne skupe, ali se dvojac iz Mattiela potrudio da dojam ipak potraje duže od nastupa glavnih aktera.

Kako se u press releasovima napominjalo, ovo je Australcima bio prvi samostalni nastup u Hrvatskoj. Sam Kevin Parker se pri početku nastupa ispričao publici što su čekali devet godina na ponovni dolazak. Prvi koncert, ali festivalske prirode, zabilježili su na podosta zaboravljenom FOR festivalu na Hvaru.

Kevin Parker zapravo nije klasični lider benda, nego multiinstrumentalni one-man-army koji piše, nasnimava instrumente, studijski producira i vokalno izražava svoje kreativne nalete manifestirane u studijski snimljene pjesme, koje potom njemu vjeran sastav glazbenika izvodi na turnejama. Utoliko i Tame Impalu nije sasvim točno smatrati ‘tradicionalnim’ bendom koliko nečijim glazbenim projektom, kao što je ovdje slučaj. Inače, Parker je svoju karijeru započeo u još jednoj perjanici australske novovalne psihodelije – manijacima iz Ponda – i to kao bubnjar. Upravo su mahom članovi Ponda (Jay Watson, Cam Avery, Nick Allbrook), također svi odreda multiinstrumentalisti.

FOTO: Fabrice Gallina

Premda mi se s početka činilo da je posjećenost vidno manja nego što je slučaj bio dan ranije na Arctic Monkeysima, koji su ipak puno defaultniji, a i poznatiji, ruku na srce, rock bend u odnosu na specifičan izričaj Impale, situacija se do kraja koncerta praktički pa poravnala te je Pula odzvanjala uglas kako su se pri kraju setliste redale sve veće uspješnice. Koncert je započeo nakon polusatne pauze od nekih 21:20 kada je Parker u mesijanskoj maniri izjahao uz prataće ansambl. Prethodno su na videozidu pustili kvazi-farmaceutski disclaimer o konzumaciji produkta Rushium, nazvanog prema prošlogodišnjem albumu The Slow Rush, a i naziv trenutne turneje benda je The Slow Rush 2022 V.2 Clinical Trial što objašnjava potrebu za ovakvim introm. No, za razliku od klasičnih farmaceutskih brzinaca koje gledamo na TV-u, vrijeme se u ovoj neortodoksnijoj reklami rastezalo te nas uvodilo u psihodelični auditivno-vizualni show.

Moram početku reći da nisam očekivao puno previše od Impale, bez nekog razloga, ali su me u narednih dva sata Parker i njegovo prateće društvo propisno zadovoljili, kako s glazbene, tako i s vizualne strane. Prije samog koncerta, čitao sam neke najavne intervju koje je kreativni mag Australaca davao hrvatskim medijima, kao i organizatori iz Charm Musica. Premda je naveliko znano kakav audiovizualni spektakl znaju priuštiti posjetiteljima koncerta, ambijent Pulskog amfiteatra je, barem po najavama, u ovom svojstvu trebao biti otegotna okolnost, unatoč svojoj stoljetnosti i čarobnosti. No, koliko sam ja zamijetio, podražaja nije nipošto nedostajalo.

Sam koncert bio je onakav kakav se od njih očekuje – puno delayja, puno reverbova, fuzzova, puno sanjive i svemirske bestjelesnosti, fluidne i tečne (doduše, likvidne bi bilo točnije), puno je to bilo otezanja i rastezanja vremena, baš kao što nam je onaj farmaceutski disclaimer najavio.

FOTO: Fabrice Gallina

Vizualno ovaj koncert definitivno ide u red jednog od najinvazivnijih u mojoj relativno ekstenzivnoj koncertnoj karijeri. Dinamika vizuala, koju bih mjestimično mogao nazvati i agresivnom, išla je do mjere da sam na trenutke pomislio da ću doživjeti epileptični napad. Ipak, ako tako nešto nije bilo za očekivati na koncertu Tame Impale, ne znam na kojem bi drugome bilo. Na dva sporedna videozida i jednom pozadinskom, konstantno su se izmjenjivale boje i koloriteti, uzroci i motivi u kaleidoskopskom sklopu, koji su imali trenutaka od jednostavnijih boja i patterna, pa sve do kompleksnijih animacija i rendera lokaliteta koji odaju dojam intergalaktičkog putovanja – bez pojasa. Razni reflektori, statični i pokretni muveri odašiljali su singularne zrake, ali i kompleksne spektre i snopove svjetla dodatno intenzivirajući cijelo audio-vizualno iskustvo. Posebnu priču zavrjeđuje svojevrsni gigantski ring iznad bine koji je isijavao raznolike modove svjetla, a u nekim je trenutcima služio i kao velika dim mašina. Svaki prolom svjetla kroz ove nakupine dima stvarao bi neku zasebnu iluziju i snoviđenje. Uistinu, ovo je jedan aspekt – da se primijetiti – kojim sam bio itekako oduševljen na koncertu.

Besmisleno bi mi bilo redati pjesmu po pjesmu jer to je ono što se može pročitati na netu – vrjedniji bi mi u kontekstu ovoga (a, realno, i svakog drugog koncerta) bio i sami pokušaj prenošenja generalnog dojma u pogledu spleta podražaja na osjetila. A ona su itekako bila, i ostala, pod dojmom. Od taktova prve pjesme One More Year, pa do bisa kojem su prethodili hitovi Feels Like We Only Go Backwards, Lost in Yesterday, Let it Happen i drugi, pa do bisa uz najslušaniju pjesmu kolektiva, The Less I Know the Better i zaključnu s prošlogodišnjeg izdanja – One More Hour, Parkerovo dirigiranje koncerta, selekcija pjesama i doziranje hitova, interakcija s publikom, pošalice na račun sinoćnjeg koncerta „tko je bio bolji, Arctic Monkeysi ili mi?“, zatim svi efekti i vizuali – sve je poslužilo kao jedna savršeno ukomponirana, katarzična cjelina. Koja me, prisiljen sam dodati, nanovo kupila za njih, budući da sam na neko vrijeme izostavio njihov bitak u svjetlu svih događaja – a i nije bilo prilike za nekim koncertom. Na tome im istovremeno i hvala i svaka čast, poglavito Kevinu Parkeru.

FOTO: Fabrice Gallina

Premda bi bilo uistinu netočno reći da su jednim koncertom istisnuli Gizzarde s osobnog trona (australske) psihodelije, dobro je doživjeti i ovakav aranžman. Dok su Gizzardi jedna mašinerija koja neprestanim jammanjem i peglanjem, solažama i koječime naprosto – ne da spavati, Impale s druge strane uspavljuju, omamljuju i otpremaju u jednu sasvim drugu vrstu kozmičkog doživljaja. Na koncu konca, sve to i jeste psihodelična glazba. I jedni i drugi su, bili oni klasični bendovski kolektiv predvođen Stuom ili tour-projekt Parkera okruženog istovrsnim multiinstrumentalnim iskusnjarama, odrasli na Floydima, Doorsima, Gongu, Camelu, King Crimsonu, Flaming Lipsima, krautrocku 70-ih i synth-elektronici 80-ih te svom ostalom sijasetu psihodeličnih progresivaca, manijaka i glazbenih trendova. I to je dobro – to je sjajno, to treba poštovati i u tome uživati.

Još ću nešto dodati za kraj – Charm Music. Hvala kompletnoj ekipi Charmenka, predvođenoj Nickom, kojeg smo imali čast upoznati i porazgovarati s njim, na tome što su nam omogućili ovakav dvodnevni trip Pulom. Koncerti, u bilo kakvom formatu, izrazito su mi falili. Hvala im što nam to, uz LAA, NuCoast, Hangtime, Subsonic, i sve druge, omogućuju – i to na ovakvoj razini, uz ovakve aktere. Do idućeg Šarmiranja ekips!

FOTO: Fabrice Gallina