U jednom od naljepših koncertnih i ambijentalnih prostora u zemlji, velebnoj pulskoj Areni, imali smo priliku dva dana zaredom poslušati dva sasvim različita koncerta, prvi grupe Arctic Monkeys 16. te Tame Impala 17. kolovoza. Savršena prilika za dvodnevno spuštanje iz Osijeka do Pule.

Pod organizacijskom palicom Charm Music Croatia, nakon devet godina od zadnjeg nastupa u Hrvatskoj (INmusic 2013.) vratio nam se vjerojatno i najznačajniji engleski bend 21. stoljeća, četvorka iz Sheffielda koja već dobrih 20 godina pegla svoj status i neprestano mobilizira sve veću vojsku fanova diljem svijeta, u principu, bend koji je britansku indie glazbu lansirao u mainstream, zahvaljujući jednom od najprodavanijih debut albuma u britanskoj povijesti. Arctic Monkeys svoju trenutnu turneju započeli su u Istanbulu 9. kolovoza i Pula im je vrlo brzo došla na red – nakon svega par koncerata u Bugarskoj, Rumunjskoj i na Sziget festivalu u Mađarskoj. Nije to zanemariva stvar za napomenuti, budući da su uzimali koncertnu pauzu od sredine 2019. godine, što prisilnu, što svojevoljnu, tako da je ovaj pulski koncert imao nekoliko zanimljivih predznaka i stvari kojima se unaprijed trebalo radovati.

Foto: Fabrice Gallina

Sve su navedene činjenice, uz općeniti višegodišnji hype kojega vuku sa sobom, pomogle da se koncert rasproda u svega par minuta od puštanja karata u prodaju i da se mjesecima nakon pojavljuju kojekakve šeme s preprodajama po basnoslovno skupim cijenama. Arena u Puli očito je, kao i Foo Fightersima nekoliko mjeseci prije, prelagan zalogaj, ali je to takvim bendovima istovremeno i prilika da sviraju na istinski unikatnom prostoru i to je vjerojatno jedan od poticajnih faktora za dolazak. Zaključili smo, dakle, da su Monkeysi zreli za arenu, ali onu u Zagrebu.

Kakogod bilo, oko 7500 sretnika iz, kako organizatori kažu, 55 zemalja svijeta prisustvovalo „pulskom čepu“ koji je nastao u samom centru grada i u kilometarskim redovima koji su se slagali sa svih strana arene. Upravo zbog tih redova, ako stvarno niste došli barem sat vremena prije, niste mogli poslušati uvodnu grupu od samog starta. A uvodna grupa zove se Inhaler, četveročlana irska skupina mladih dečkiju koji peglaju ovaj dio turneje zajedno s Monkeysima, a koji su prošle godine objavili debitantski album „It Won’t Always Be Like This“.

Foto: Simone di Luca

Sada ću biti kao i apsolutno svaki medij koji je prenosio s koncerta, vjerujući kako se Inhaleru to posebice ne bi svidjelo, ali ne možemo od toga pobjeći jer sam se i sam na njih zakačio kada sam čuo da je pjevač benda, Elijah Hewson, sin Bone Voxa. Iako, da niste tu informaciju prije nosili sa sobom, a dali ste pažnju bendu dok je promovirao svoj prvijenac, mogli ste uočiti gomilu malih sličnosti s U2-om i Bonom, od sounda, do izgleda, pa čak i do lirike. Trenutno je u ovoj formativnoj fazi, kada se i ti mladići traže, dobra stvar i u redu orijentirati se zvukom prema raznoraznim velikanima britanske scene, no kroz neko određeno vrijeme ta će ista situacija postati utegom koji će ih utopiti u živo blato hrpetine copy-paste bendova. Mada, ponovit ću, 8-9 pjesama što su izvodili zvuči sasvim pristojno i dečki se dojme zrelo i sve je to zvučalo korektno i kako treba, jedan solidan i pristojan rock koji me natjerao da ih pratim i dalje pa da vidimo gdje će ih buduća slava odvesti.

Foto: Simone di Luca

Nakon nekog vremena pauze između bendova čuli smo intro pjesmu „Taken“ iz fantastičnog filma „Long Good Friday“, a zatim je ludnica mogla započeti s „The View From the Afternoon“ s epohalnog prvijenca „Whatever People Say I Am, That’s What I’m Not“. Inicijalni sastav pojačan dodatnom crew ekipom i predvođena Alexom Turnerom kroz koncert je napravila odličan presjek dosadašnje karijere, svojevrsni best of s većim naglascima, možda malo i prevelikim, na album „AM“ iz 2013. (čak osam pjesama).

Ono što je uvijek nepredvidiva stvar s bendom je što im svaki album predstavlja određeni zaokret u zvuku i što je ta „bowiejevska“ šema gotovo uvijek na maksimalnoj razini urodila plodom. Posljednji, „Tranquility Base Hotel + Casino“ iz 2018. godine, više je bio orijentiran down-tempo piano zvuku s reduciranim klasičnim rock instrumentarijem, pa smo vjerojatno iz tog razloga i prirode koncerata s ove turneje čuli (nažalost) samo dvije stvari s tog vrlo zanimljivog albuma, naslovnu i „One Point Perspective“. Tako da, što se konačnog izbora pjesama tiče, složilo bi se, rekao bih, 95% publike da je apsolutno zadovoljno odabirom. U sat i pol trajanja koncerta odsvirana je čak 21 pjesma, makar se slažem s kolegama novinarima i mišljenjima posjetitelja da su mogli još barem dvije pjesme odsvirati kako bi cjelokupan dojam bio maksimalan.

Foto: Fabrice Gallina

„Don’t Sit Down ‘Cause I’ve Moved Your Chair“, „Do I Wanna Know“, „Why’d You Only Call Me When You’re High?“, „One For The Road“, „Do Me A Favour“…itd., sve su to, i fanovima i mainstream publici dobro znani naslovi koji su se orili kroz odličnu atmosferu u Areni, popraćenu video-zidovima i zanimljivim vizualnim prikazima i retro VHS filmskim isječcima. Kao kulminaciju cijelog događaja, na bisu su odsvirane „I Bet You Look Good on the Dancefloor“, „No. 1 Party Anthem“ i naravno, „R U Mine?“.

Što se interakcije s publikom i raspoloženja benda tiče, moram priznati da nisam očekivao s te strane puno, pa se nisam ni razočarao u tom segmentu kao što sam čuo da su se mnogi – Arcticse sam uvijek doživljavao i doživljavam ih kao „coolere“, rockere hladnijeg tipa koje je velika slava zaskočila vrlo brzo i koji su svom kodeksu ponašanja nemaju izražene pretjerane emocije i znakove zahvalnosti, pri tome ne mislim da ih oni nemaju, već da ih nenamjerno uspješno sakrivaju. Neću reći da sam ekspert oko bihevioralnih aspekata grupe jer ne znam kako se ponašaju iz koncerta u koncert, ali nisam dobio dojam od Turnera i ostale ekipe da su ovo došli odraditi radi odrađivanja ili da je ovo klizanje po vlastitoj karijeri bilo šablonski odrađivano. Na kraju krajeva, ono što nam isporuče zvukom i kvalitetom svirke je bitno, a to je sat i pol uigrane rock mašinerije. Svirački gledano, rekao bih svi redom iz benda, bilo pojedinačno, a pogotovo kao grupa, stvaraju skoro pa savršenu zvučnu sliku iznimno talentiranih i pedantnih glazbenika koji teško u sviračkom smislu išta prepuštaju slučaju.

Foto: Fabrice Gallina

Koncert u Puli poslužio je kao uvertira za ono što nam slijedi, a to je njihov novi album koji bi trebao izaći najesen. Nismo dobili nikakve nove singlove uživo, ali nije da smo previše nezahvalni. All in all, dobili smo jednu lijepu ljetnu koncertnu razglednicu iz Pule, na kojoj se nalaze članovi benda u prepunoj Areni, a na kojoj piše „From Pula With Love, by: Arctic Monkeys“.