Gizzardi su poseban bend, poseban fenomen. Mnogi bendovi današnjice nerijetko su nusprodukt diktata glazbene industrije i moćnih labela. S druge strane, postoje Gizzardi – talentirana skupina multiintrumentalista, nesputana ustaljenim mašinerijskim normama, koja preko (de facto svoje) nezavisne izdavačke kuće, Flightless Records, samoobjavljuje albume unazad 10 godina. I ne samo to – oni podržavaju izdavanje svojih albuma od strane trećih vendora ili izdavačkih kuća (čitaš li Metallico?) te su po tome poput kakvih new-age pionirskih idealista. Uz sve angažmane i projekte koje imaju, osim obimne diskografije i izdavačke kuće, održavaju i Gizzfest, anualni festivalčić u rodnoj Australiji. Stoga ne čudi da imaju vjerne fanove koji zajedno s bendom sukreiraju nešto što se, u sveopćoj pomami za paralelnim svjetovima, naziva Gizzverseom. Generalni DIY princip koji okružuje bend donio im je nebrojene fanove i poklonike, ali, što je s glazbom? Ona tek priča posebne priče. Činjenica da bend može objaviti 20 žanrovski i konceptualno toliko različitih i eklektičnih albuma u 10 godina postojanja svjedoči o tome koliko su kao bend, ne samo kreativni – nego i složni. U 10 godina, samo je jedna osoba (jedan bubnjar, Eric Moore) napustila bend – i to iz razloga da se više posveti poslovanju Flightless recordsa. Dakle, i dio je dio šire obitelji.

Mogao bih raspisati cijelu epopeju o mom višegodišnjem odnosu s Gizzardima, od tog magičnog trenutka kada sam, neke 2014. ili 2015., čitajući Pitchfork, pročitao njihovo ime. Zazvučalo mi je kao nešto iz neke psihodelične tolkienovske fantazije. Činjenica da sam bio usred neke neke svoje psyche/space/progressive rock faze, uz vječnu ljubav prema RPG videoigrama i fantasyju, nije odmogla u htijenju da ih pobliže upoznam. O, dobre li odluke. Mogao bih nadugo i naširoko o fanatičnom slušanju diskografije, željnom iščekivanju svakog od pet albuma te sulude 2017. godine. O slušanju Sketchesa u redu u osječkom PBZ-u ili o slušanju Fishiesa na 17-satom putovanju u Amsterdam, i to sve na dan kad su albumi objavljeni. Mogao bih pričati o propalim i neuspješnim dogovorima za odlaske na koncert. Pa i o razočaranju u cijeloj makro-korona situaciji, kada je kolateralna žrtva bio onaj nesuđeni zagrebački u Tvornici. Pa onda iščekivanje… sve do Šibenika, dvije godine kasnije. Mogao bih o svemu tome pisati, ali nema smisla. Važno je da se svo ovo čekanje isplatilo.

FOTO: Luka Antunac

Dva šibenska koncerta australskih megamanijaka dodatno dobivaju na težini kada u glavi izanaliziram sve ukratko opisano u prethodnim paragrafima, a tim više kada znamo epilog njihove europske turneje. Naime, nedugo nakon šibenskog duplog koncerta, Stu McKenzie, frontman i glavni kreativni force majeure Australaca objavio je kako bend prekida EU turneju kako bi mogao adekvatno tretirati Crohnovu bolest s kojom ima dugogodišnje borbe. Kao netko tko se iz druge ruke upoznao s njom, vjerujem da mu nije lagano, kao i zbog činjenice da su morali razočarati dio europske publike koji im se nesumnjivo veselio.

Premda sam se prvotno zbog skromne želje da zatražim samo jednu akreditaciju odlučio ići na koncert samo drugi dan, razum je ipak prevladao. Previše me kopkala činjenica da neću pogoditi njihov prvi koncert u Hrvatskoj. Osim toga, svatko tko bend pozna, zna da kada sviraju dva dana zaredom na istom mjestu – to obično budu dva potpuno, po pitanju setliste, različita showa. I tako me put prvog dana zaveo u Šibenik, i gle čuda – sudbina se ponovno umalo upetljala. Auto se pokvario na 60ak kilometara do Šibenika. Kolateralna žrtva je, osim auta, bio i nastup warm-up izvođačice, Grace Cummings, također dijela Flightlessa, ali na koncert se stiglo – na sam početak nastupa.

FOTO: Luka Antunac

FOTO: Luka Antunac

2.8.

Magičan ambijent šibenske Tvrđave Sv. Mihovila naveliko je opjevavan u domaćim, ali i stranim, koncertno-umjetničkim kuloarima. Moj premijerni dolazak na njega nije mogao imati mističnije protagoniste – jedan od omiljenih bendova unazad ohoho godina. Žal ostaje što sam propusto nastup Grace Cummings, ali što je tu je – sutra ću, mislih si tada.

Počelo je sa nekim tinglerom u leđima, ne znam jel’ do toga što se put na koncert pretvorio u sedmosatnu kalvariju ili jer sam TU. Napokon sam tu i više ništa, nikakva izvanjska sila, ne može spriječit, nakon svega, da ih napokon vidim. A da su opravdali očekivanja, itekako. Bilo je tu nešto izvanjskih faktora poput pucanja zvuka u nekoliko navrata, ali ništa što bi spriječilo gotovo dvosatnu rapsodiju koju su pružili za hrvatsku premijeru. Tokom koncerta, niti jedan od šestorke Gizzarda nije svirao manje od dva instrumenta. Na momente su zvučila toliko uštimani da je to perverzija, točno se vidi da je to ekipa koja ide svojim trasom. To je moguće vidjeti i kada su se u par navrata toliko međusobno raspričali i upadali si međusobno u riječ, da kao da je riječ o nekakvoj probi pred 2000 kartonskih ljudi, totalno zanemarujući nas kao publiku na trenutke (ne mislim ovo u lošem smislu). Bilo je, doduše, i par trenutaka kada su zazvučali usiljenije kada je riječ o nekom podužem jamu, ali i to je dio njihove estetike, pa tko voli – izvolio je. Bitno je da je bilo žestoko, žustro, da je bilo takvo da se glazbi možeš prepustiti i razmišljati o njoj onoliko koliko to ti želiš. Glazba je bila soundtrack bivanju na tom mjestu, u tom trenutku. Jamovi su bili manje-više odmjereni i jednako tako uspješni, ali njihovo sviranje je bilo konstantno na vrhuncu, posebice kada je došao na red kvartet Nonagon Infinityja, ij jedan od osobnih favorita, Boogieman Sam, za kraj. Osobno sam ovdje subjektivan jer se radi o nizu vlastitih favorita, pa mi je u tom trenutku pasalo da me i netko šamara, ako treba, dok to slušam. Srećom, taj je dio izostao.

FOTO: Luka Antunac

Ova prva večer poslužila je kao neko međusobno opipavanje bila. I, setlista je, doduše, išla više u tonu promoviranja posljednjih izdanja nešto više heavy zvuka, kojeg su počeli praksati od albuma Infest the Rats, sve do najrecentnijeg Omnium Gatherum, nego što se radilo o premijernom koncertu u nekoj zemlji. Neki su možda ostali pomalo razočarani izostankom uspješnica iz šire diskografije benda, ali za nas koji smo išli i na drugi dan, sad smo barem donekle znali što nas očekuje sutradan, pa nije bilo razočaranja. Ono što bih, ipak, mogao izdvojiti kao čudnjikav trenutak je izostanak bisa i na način da se zazivanje bisa zatrlo u trenutku naprasnim paljenjem svjetala. Ipak, tko ih zna, zna da ih to i obilježava, a tražiti da se nakon ovako divlje i beskompromisne svirke odsvira još pjesma-dvije, unatoč još jednom koncertu, nije previše smisleno.

Izdvojio bih još vizuale koji su, doduše, bili manje-više slični na oba koncerta. Radilo se o nekakvim LQ animacijama i/ili spotovima, koji su izgledali loše renderirane, po modelu onih kultnih iz Windows Media Playera. Nekako i to ulazi u njihovu trash-will-smash poetiku, pa se i u tome dalo uživati.

U svakom slučaju, upravo je njihov prvi koncert dokazao da su Gizzardi predvidljivi samo u svojoj nepredvidljivosti. Naletio sam na nekolicinu poznanika nakon prve večeri, koji su svi odreda dijelili oduševljenje, ponegdje i pozitivno-simpatičnu zavist zbog činjenice, kojom sam se uživao pohvaliti, da ću ih gledati i sutradan. Komentari na to uglavnom su bili „nemoj mi reć ako budu bolji!“…

3.8.

A bili su.

I to nesumnjivo. A prvu su večer bili fantastični. Grace je ponovno izvisila te joj osobno ostajem dužnik, ne toliko zbog njeg koliko zbog sebe. Dan je imao takve amplitude u frenetičnosti i kemijancijama da je ispalo tako.

No, nevermind about the Bollocks – Gizzardi. Već sam početak drugog koncerta propisno je najavio da će ovo biti spektakl. Prva pjesma kojom su zazvečali drugog dana bila je, a tko o čemu nego Australci o smrtonosnim zmijama – Rattlesnake. Petnaestominutni jam koji je sam po sebi bio dovoljan da doživiš apsolutnu katarzu.

Sve nakon toga već je bilo gratis, da sam se vrlo brzo po početku drugog dana gerijatrijski posjeo. Samo sam ih gledao, koncentrirao se na detalje, foksuirao bih se koji minut na nekog od članova i pratio ga. Tok glazbe bio mi je sekundaran, sve dok sam ga mogao dobro čuti.

FOTO: Luka Antunac

FOTO: Luka Antunac

Svaki njihov koncert, koliko bio različit, utoliko je isti po principu da se iz pjesme u pjesmu, ponegdje i neprimjetno, uskače, da se konstantno rade neki medleyji, spojivi ili manje spojivi (koji u njihovom aranžmanu budu prilično logični), pa potom uleti nekakav jam, pa možda ovdje sjedne i kakav drum solo – zašto ne? Sve to bude jedan bućkuriš stilova, tonova, harmonija koji oni dodatno začine svojom energijom ili simpatičnim ekscesom. Recimo, drugog dana su na stage doletjeli nekakvi baloni s nekom svjetlećom pizdarijom. Stu je prvi balon probio, a potom ovaj svjetleći klinac stavio u usta i ispljunuo u publiku. Šta je za reći?

Druga kulminacija na koncertu dogodila se kada se, u ambijentu dvorca, dogodila pjesme Crumbling Castles. Toliko su je pozitivno izmasakrirali i izmashupirali da mi ne preostaje nego na taj način, u maniri nekakve polustruje svijeti pisati i ovaj izvještaj, jer sam ga na takav način doživljavao u trenutku. Za kraj su pak ostavili Am I in Heaven? kojeg su ispremješali Dripping Tapom, novom dozom Crumbling Castlesa, Magenta Mountainom te Altered Beastom.

Divio sam se čarobnjaštvu tog guštera da, usred toliko prepunjenog rasporeda nastupa, koji je vjerojatno i kumovao prekidu turneje, budeš u stanju izvesti sijaset pjesama s tolike količine albume kao da nisi napravio apsolutno nikakvu izmjenu. Oni su nakon 10 godina rutineri kakvi nisu neki bendovi s puno većim stažom, a silina i preciznost kojom odišu njih šest na toj bini je neprikosnovena. Znam, pišem ovo poprilično razbacano, još uvijek nepresloženih dojmova i tjedan dana nakon koncerta (što uvjetuju i neki drugi faktori, poput mog ljetnog rasporeda), ali dok ovo pišem, ne sastavljam se s koherentom misli u glavi kojom bi na objektivan način napisao nešto o uistinu fantastičnom koncertu benda kojeg subjektivno doživljavam omiljenim unazad x godina. A, obzirom da su šibenski koncerti rasprodani dobrano prije održavanja, dovoljno svjedoči i da nisam jedini sa sličnim glazbenim afinitetima i doživljaju Gizzarda kao autentične atrakcije.

FOTO: Luka Antunac

Nemam s čime ni adekvatno ovo završiti. Kolike su bile moje višegodišnje peripetije da se napokon susretnem s njima, takav su i mitski dvokoncert oni održali na tvrđavi koja nije mogla biti bolja kulisa. Zbog činjenica da iz zdravstvenih razloga moraju otkazat ostatak turneje nisam najsretniji, premda sam zrncu pakosno ponosan jer je od ovih koncerata napravila posebnu priču koja sada ostaje, u mojim očima, propisno zaokružena, zasad. Sve do neke nove prigode i nastavka ove sage. Hvala ekipi Los Angeles Agencyja što postoje radi ovakvih stvari.