Ovu smo subotu (30.07) imali priliku svjedočiti prvom nastupu britanskog kantautora Jack Savorettija na domaćem terenu.

Iako smo za ovaj koncert u Tvrđavi sv. Mihovila morali čekati godinu dana zbog odgode nastupa  iz uobičajenih razloga (i voziti se subotom prema Jadranu autocestom), dogodilo se nešto uistinu posebno. Vrijeme nas je poslužilo savršeno, dok je publika uživala u zalasku sunca uz lagani povjetarac, Jack Savoretti i njegov prateći četveročlani bend je izašao pred rasprodanu tvrđavu oko devet i trideset, taman kada je temperatura zraka bila idealna.

Mediteran i ljetne večeri

U ovoj ugodnoj atmosferi, bend je otvorio s “I Remember Us“, pjesmom s posljednjeg albuma “Europiana” koji se svoju promociju doživio upravo tijekom ove turneje. Da ovo neće biti miran i isključivo sjedeći koncert (mada bi ton stvaralaštva Savorettija to sugerirao), postalo je jasno već na drugoj pjesmi benda. S publikom na nogama i vjetrom u kosi, dečki su nas proveli kroz nešto nježnije “Who’s Hurting Who” i “What More Can I Do?“.

Iako je rođen u Velikoj Britaniji, Jack priznaje da ima poseban odnos s Mediteranom. Prije svega jer mu otac dolazi iz Italije, a i sam se preselio u švicarski grad blizu granice s Italijom. Opisujući ljetne večeri na moru, naročito kad si klinac sa starcima na odmoru pa ostaneš budan malo dulje nego inače, pjevač je istaknuo da je na umu imao ugođaj poput onog na jučerašnjem koncertu kada nas je uveo u “Too Much History“.

U nastavku smo uživali u izvedbi “Candlelight“, koju je bend započeo s poznatom “Bang Bang (My Baby Shot Me Down)” te lagano prešao u jednu od poznatijih numera iz opusa autora. Uslijedili su “Greatest Mistake” i pjesma koja novi naslov po opisu posla glazbenika iz perspektive njegove kćerke: “Moj tata ide po svijetu i pjeva strancima”. Tako je “Singing to Strangers” poprimila jedan simpatični ton nakon čega je većina benda otišla s pozornice, dok se Jack uhvatio akustične gitare.

Photo by Lora Pavlović

Knock Knock ili kako se pop izgubio

Prije odlaska na koncert nisam bio siguran što očekivati. Prvi su albumi Savorettija, koje sam najviše i slušao, nosili jedan akustik/folk zvuk s izvrsnim vokalom i uključivanjem instrumenata poput usne harmonike i violine. Naredna izdanja sve su više išla u smjeru pop balada s jakom post produkcijom. Iako su ova izdanja generalno popularnija, osobno sam naklonjeniji starom zvuku koji mi je recimo “iskreniji” u izostanku boljeg izraza.

Baš zato je ovaj koncert bio tako ugodno iznenađenje. Sve su pjesme doživjele izvrsnu izvedbu četveročlanog pratećeg benda gdje se, osim uobičajene bas-gitara-bubanj postave, našao i violinist Phillip Granell. Uz to, sam Jack je izmjenjivao akustičnu i električnu gitaru. Iako su sve do sada spomenute pjesme s novijih albuma izvođača, bile su zvukom sličnije onome što smo slušali u prvim albumima Savorettija. Jack je vokalno nadmašio sva očekivanja i vjerujem da je dio ovog dojma došao upravo iz tog dijela izvedbe. Ovo je bilo jako evidentno kod pjesama poput “Knock Knock“, kada je publika bila rasplesana u prepunoj tvrđavi, dok su najveći fanovi sišli do ograde kako bi si mogli “dati oduška” i slobodnije đuskati. Baš iz ovih razloga se činilo kako se dio tog “pop” zvuka izgubio u izvrsnom nastupu i zvuku Jacka i dobro uigranog benda. 

Iskreno, do sljedećeg susreta

Od najranijih albuma smo imali priliku čuti samo Soldiers Eyes koja je vrlo lako odnijela titulu najjače izvedbe koncerta. Naravno, ovo je dijelom do moje preferencije ranih albuma. Ipak, ugođaj pjesme bio je poseban. Na pozornici su ostali samo violinist i Savoretti na akustičnoj gitari. Nakon kratkog uvoda u pjesmu gdje je pjevač govorio o svemu što se događa oko nas, usmjerivši se najviše na ratno stanje u Ukrajini, duo je stvorio jako intimnu atmosferu s emocionalno nabijenom izvedbom pjesme. Soldiers Eyes, osim što je izuzetna numera, dio svoje popularnosti duguje tome što se pojavila u TV seriji Sons of Anarchy, pa je možda dio vas već uživao u stvaralaštvu Savorettija, a da niste ni znali.

Nakon “When We Were Lovers” gdje smo okusili i malo rokenrola u nastupu, uslijedili su “Dancing Through The Rain“i “Home” nakon čega nas je bend kratko pozdravio prije nego se vratio na bis. Između sebe smo komentirali kako je bend uspješno prenosio emocije svake pjesme te je svaka zvučala potpuno iskreno. Dodatnu težinu im je dalo to što su često bile popraćene kratkim anegdotama Savorettija, poput one o susretu u Parizu i težini rastajanja od onih s kojima “kliknemo”. Na bisu će još odsvirati “Back to Where I Belong” i zanimljivu verziju “You Don’t Have To Say You Love Me” Dusty Springfield uz pjevanje dijela pjesme na izvornom talijanskom.

Sve u svemu, koncert i više nego vrijedan pažnje, vremena i testiranja strpljenja na hrvatskim autocestama. Veselimo se povratku Savorettija u Hrvatsku, za koji se nadamo da ćemo manje čekati.