Zagreb u ovim (pro)ljetnim mjesecima obiluje sjajnim metal koncertima i to je činjenica. Kao nemetalac, imao sam priliku otići na pokoji i uglavnom bi mi bilo sjajno – Imperial Triumphant je bio u Močvari, Mastodon s Kvelertakom i Baronessom u dvorištu Hale Zagreb, Deftonesi su bili headlineri trećeg dana INmusica, a ako baš žanrovski nategnemo, prvi je i posljednji put u Zagreb navratio KISS. Osim toga, nešto ranije su bili Maideni, bio je Marduk, metal progresivci iz Dream Theatera, kao i Vader. Od idućeg tjedna čekaju nas Combichrist i premijerno Amenra, a najavljeni su još Mgla, Opeth, Suma. Stvari idu dotle da će Sabaton nastupati na Ljetnoj pozornici u Opatiji, a to me iskreno zanima. Suma sumarum – raznovrsnog metala ne nedostaje. Iako su većina tih koncerata bili odlični, energični, ovaj jučerašnji u režiji Gojire u Domu sportova je za posebnu kategoriju.

No, krenimo redom.
Predgrupe su bili britanski Employed to Serve te novozelandski Alien Weaponry. Prve sam preskočio, naprosto su bili kolateralna žrtva ekipne strateške odluke o dužem ostanku pred Domom sportova. Drugi, pak, maorski metalci, bili su pogodak i to sasvim solidan za predgrupu. Moram priznati da sam ih poslušao samo ovlaš prije koncerta, što znači da mi je predznanje o njima bilo daleko ispodprosječno pa ću sve silne čitatelje uskratiti za banalne podatke o pjesmama i setlisti. Ono, o čemu mogu pričati i pisati, odnosi se na maksimalnu, ritualno naelektriziranost kojim su se vodili za vrijeme svojih 45 minuta. Za metal je svojstveno da je brži, da je agresivni, da te nabrije, ali od predgrupa to ne dobiješ uvijek. Alien Weaponry je svoju priliku iskoristio jako dobro, do mjere da su pojedinci od organizatora koncerta (treba li napominjati – uvijek sjajni i pouzdani LAA) zazivali njihov solo koncert.

Po završetku njihova nastupa, koji se dogodio oko 21:30, spustio se zastor s nekakvim mističnim simbolima. Fanovi s Reddita su pogađali, radi li se o kakvim astrološkim znakovima, zodijaku ili čemu već, dok je teorija od nekih da svaki simbol predstavlja po pjesmu s posljednjeg albuma kojeg su došli promovirati, „Fortitude“.

Bilo kako bilo, pola sata dobro je došlo svekolikom koncertnom pučanstvu za prijeko potrebnu opskrbu i obavljanje fizioloških potreba, dok je u nekih 21:57 najednom na crnom zastoru počelo odbrojavanje od 180. Publika je ludila svakom sekundom sve više, kako je vrijeme bilo bliže kraju odbrojavanja, a većina mobitela bila je u zraku kada se zastor spustio, a Gojira započela svoju metaloterapiju. Baš kao nuklearno japansko čudovište po kojem je dobila ime – kada je jednom krenula gaziti po instrumentima, Gojira (ex-Godzilla) nije stala.
Kako je krenulo, a krenulo je divlje, valjda je svakim trenutkom postajalo sve bolje, sve jače, sve drastičnije, agresivnije i nabrijanije. Ljudi su se razbijali jedni o druge, ali nikoga nije bilo briga. Dvije-tri pjesme po početku njihovog ludila, nastao je jedan od većih dvoranskih mosh-pitova koje čovjek može vidjeti. Hrpa tetovaže, hrpa kosati i hrpa ćelavih, sve se to sudarilo u jedan pivom zaliven miks kolektivnog metal ludila na kakvo se, zahvaljujući koncertima koje posjećujem, sve više navikavam. I, moram priznati, koje mi se očito sve više sviđa jer konstantno tražim razlog za otići na metal koncert.

Kako je povod ovom druženju bila promocija spomenutog albuma Fortitude, mahom je veći dio pjesama bio s njega, ali bilo je tu gdjegod koje starije uspješnica. Jedan od najvećih odvala bila je na pjesmu „Flying Whales“, a za koju su mi ipak bolje upućeni poznanici uputili opasku da im je ponajveći hit. Dva-tri napuhana morska psa, jer u trgovinama nema napuhanih kitova, lebdjeli su svodovima Doma sportova kao da smo na misiji u Witcheru, a ne na koncertu. Malo-malo bi na kakav oštriji riff iz pripadajućih dimnih mašina suknulo sedam valova pare, kao da je arkadna prepreka u pitanju. Sve je bilo na razini. Povremene bi i raznobojne svjetlosne zraka u nervoznim tonovima i ritmovima parale publikom, a čak su i konfete u jednom trenutku eksplodirale nad glavama prisutnih. Ono što je bilo za malu zamjerku bio je sound, ali s ozvučenjem mala dvorana Doma sportova ima problem već tradicionalno. Riječ je o prostoru prvotno namijenjenom za održavanje sportskih priredbi, što mu i samo ime govori, pa ni ne možemo otići na koncert tamo i očekivati savršeno odbijanje zvuka i kristalno čisti vokal – tim više kad smo na metal koncertu.

Sve u svemu, metal mašina zvana Gojira pregazila je i samljela Zagreb. Ono što mi je bilo simptomatično po pitanju njihovih live nastupa jest komentar poznanika na koncertu koji se malo požalio na ‘sporost’ posljednje dvije pjesme na bisu – „Amazonia“ i „New Found“, a koje zapravo uopće nisu niti spore niti mlake, nego su naprosto za koji stupanj ‘mekše’ od onog što je bend učinilo prepoznatljivim i dragim gostom svih Arena i dvorana širom svijeta – jednim od većih francuskih izvoznih produkata, po pitanju glazbe.

Kad malo bolje razmislim, kakav li je samo kaos bio njihov prvi koncert u Hrvatskoj 2012. godine, kada su nastupili s Mastodonom i Slayerom povodom Rokaj festa u dvorištu Pogona jedinstvo. Jedno je sigurno, ni drugog puta nisu razočarali. Sva je sreća da je show iz Tvornice kulture pomaknut u Dom sportova – osim što je bolji doživljaj u većoj masi fanova, u Tvornici bi bio apsolutni kaos, a odlazak na WC ili po pivo izazov.
Trećeg zagrebačkog koncerta će biti, kako su obećali na odlasku nakon bisa – pratimo kada.