Proteklog utorka, Pearl Jam, kultni grunge rockeri iz Seattlea, svirali su u Budimpešti. Eddie Vedder i njemu pripadajuća klika ljudi vratili su se u glavni grad Mađarske nakon čak 26 godina. Podatak je to koji me nemalo iznenadio, ako uzmemo u obzir veličinu grada i činjenicu da ima nepojmljivo bolju koncertnu ponudu od Zagreba, doduše i zbog veličine, a i ponajveći europski glazbeni festival, a u Zagrebu su bili dobrano iza te 1996.

Premda je činjenica da Pearl Jam samoinicijativno nisam pustio nekih 47 godina, iako imam samo 28, neka nostalgična, srednjoškolska pomama nagnala me, da po samom saznanju da nastupaju u Budimpešti na konto koncerta primarno određenog za 2020., odlučim iznaći način kako se domoći mađarske metropole.
Nekako se ekipiralo petero ljudi s klimatiziranim autom i istim ciljem, i bio sam na putu. Premotajmo naprijed za neka 3-4h i pred Arenom Laszlo Papp smo. Tamo sam bio pred nešto manje od pet godina, kada su bravurozan koncert imali Damon Albarn i njegovi Gorillazi.

Predgrupu sam propustio, ako je uopće i nastupala jer sam oko 20h stigao u Arenu, a da nikoga nije bilo. Uključio sam se u red za pivu u kojem sam proveo solidnih pola sata, što će reći da ni Mađarima organizacija nije pretjerani forte. Ne računajući one popijene izvan Arene, to mi je ujedno bila i zadnja piva jer zbijenost ljudi na parteru za vrijeme koncerta nije bila laka za izvojevati na račun jednog piva. Približio sam se vrhu partera, na sami rub do fan pita i stoički čekao. Ljudi su u nekoliko navrata pokušali prizvati Eddieja i ekipu, koji su na stage došlo oko 21h.

Otvorili su koncert tako da je od prvih pet pjesama, čak tri imalo svoju praizvedbu na ovoj turneji – radi se o pjesmama Wash, Brain of J. te ½ Full. S tih uvodnih 15-ak minuta, opipavala se generalna atmosfera, publika se navikavala na ono što gleda prvi put nakon toliko godina, baš kao i Eddie. Zanimljivost je od samog početka bio drukčiji svjetlosni setting i drukčije programiranje svjetlosnih te vizualnih efekata kroz praktički svaku pjesmu. Razni reflektori i mooveri su se spuštali, dizali i oblikovali po potrebi, dok su za potrebe praćenja koncerta za ekipu na tribinama i u drugom djelu partera s obje strane bila dva videozida, doduše nešto manja nego što bi se očekivalo.

Prvi je veći klimaks nastupio kada je na raspored stigao Even Flow, jedan od najvećih hitova benda. Bila je to dionica kada se omamljenost i suočavanje s koncertom legendarnog benda lagano slijegala, a poznatije pjesme – Dance of the Clairvoyants i Nothingman, nakratko zavladale auditorijem. Uslijedilo je potom nešto pjesama koje su također premijerno izvedene, što nas nakon 10 pjesama dovodi do brojke od čak pet koje su svjetlo dana po pitanju ove turneje, ili njenog europskog dijela, doživjele u Budimpešti. Inače, oni nerijetko mijenjaju svoje setliste, ali neke su pjesme naprosto neizostavan dio svakog showa.

Kako je koncert tekao, Eddie se nakon svojih prepoznatljivih skakačkih eskapada za kraj svake pjesme, obraćao prisutnima oko raznoraznih tematika. Obraćao se i životne lekcije dijelio osmogodišnjem dječaku koji mu je mahao s tribine, prokomentirao je Trumpa i pojasnio kako je on kao glazbenik podaren da se uglavnom susreće s progresivcima u životu. Na red su stigle i laude za radnike u zdravstvu kojima je zahvalio za borbu protiv pandemije, nazvavši ih borcima s prve crte, a i sama pandemija je bila neki mini lajtmotiv. Mala digresija – bilo je zanimljivo pratiti Mikea McCreadyja, koji je svoju gitaru peglao pošteno i beskompromisno, kako mi usmena predaje govori, a koji je za vrijeme peglaone nosio masku. Zanimljiv odabir asesoara, ali svakome svoje. Nemal se broj puta za vrijeme koncerta Eddie ispričao prisutnima što su morali čekati tolike godine na njihov koncert, a koji je svoj drugi vrhunac imao oko izvedbe velike Black, koje su uslijedile (r)evolucionarna Do the Evolution te brža i sporija verzija Lukina.

Sve je za službeni dio koncerta završeno uz Porch, da bi uslijedio bis od čak pet pjesama. Nije bilo upitno da će do njega doći, bilo je upitno samo koliko će pjesama izvesti prije. Kao da sam imao neka očekivanja o nekakvom Pearl Jam trosatnom megakoncertu kakve su znali održavati. Čak sam imao dojam da će zbog nekog iskupljenja biti upravo takav slučaj, kad već nisu tolike godine bili u Budimpešti. Što se bisa tiče, vrijedi prispomenuti podršku Ukrajincima u borbi protiv tekuće ruske agresije, nakon koje je izveden ponajveći hit grupe i moj osobni favorit, Alive – uspomena na znameniti datum u vlastitom srednjoškolskom etosu.

Za kraj, Pearl Jamovcima se pridružio povremeni član nedavnih budimpeštanskih gostiju Red Hot Chilli Peppersa, Josh Klinghofer. On je zajedno sa Vedderovom skupinom vedeta izvodio Dylanovu (ili da kažem Hendrixovu?) obradu All Along the Watchtowera, nakon čega su se momci poklonili publici i krenuli put svojih odaja.

Moguće jest da me upravo ta zadnja obrada lagano ubila u pojam jer ja nisam čuo iskasapljeniju obradu u svom životu, a govorimo o jednom od najslavnijih rock bendova u posljednjih 30 godina koji izvodi jedno od prepoznatljivijih rock pjesama. Trebalo mi je punih 15-20 sekundi da razaznam koju pjesmu izvode, a ne mogu reći ni da je samo ozvučenje bilo problem, koliko činjenica da je to pjesma koju rezerviram za Dylanov minimalističko-kantautorski pristup ili Hendrixovo tinglanje gitare koje se razlijeva po svim kralješcima dok si na LSD tripu, a kolovoz je 1969 dok te kupaju zrake ranog sunca. Previše razbacanih instrumenata i relativno glasan auditorij Arene onemogućili su mi propisan završetak inače sasvim korektnog i kvalitetnog koncerta.

Na kraju krajeva, vidio sam i čuo Pearl Jam, a pitanje je kada će biti iduća prilika. Osim toga, štogod tko mislio o njemu, Eddie je praktički jedini preživjeli frontmen sijetlanskog grungea (ako ne računamo Grohlovu drugu ulogu u Foo Fightersima naspram Nirvane), nakon što smo ove godine sahranili Marka Lanegana, a ranije smo putem izgubili Chrisa Cornella, Laynea Staley i Kurta Cobaina.

Premda i on ima svojih 57 godina, i dalje se radi o jednom od najvećih karizmatika modernog, vrištećeg grunge rocka, čiji koncert svakako treba doživjeti, kao i gitaru McCreadyja i nervozni bubanj Matta Camerona, koji je nakon Cornellove smrti ponovno postao isključivo član Pearl Jama nauštrb Soundgardena. Osim toga, atmosfera na koncertu bila je odlična, vizualni i svjetlosni efekti zanimljivi, sve je nekako bilo dobro osim zadnje obrade. No, imam dojam kao da je nešto zafalilo, bez da mogu sa sigurnošću reći o čemu je riječ. Možda sam očekivao Jeremy? Možda je stvarno prošlo vrijeme moje ljubavi za Pearl Jam? Jesam li slučajno očekivao duži koncert, a koji bih upitno mogao podnijeti nakon više od 1100km taj dan? Gdje je ta sirova energija, ta prljava atmosfera Pearl Jama? OK, nisu više mladi kao nekad, ali opet… Mnogo pitanja, a bez odgovora. Kada sam pitao suputnike o dojmovima, nitko nije izražavao neko pretjerano oduševljenje, nego su to bilo oni „superi“ i „ma dobro, dobro“ koji otklanjaju mogućnosti daljnjih rasprava. Drugi poznanik mi je rekao da mu je koncert super, ali da nije bio spektakl. Moguće je da je u tome caka – očekivasmo spektakl, ali bez ideje na koji način će se taj spektakl manifestirati. Možda je jednostavno stvar u tome da smo par dana ranije bili na spektaklu dedeka iz KISS-a, koji su razbili, unatoč svoj težini na svojim leđima, a od Pearl Jama, nekad razuzdanih, prljavih i buntovnih skejtera dobijemo manifest svjetskih problematika iz perspektive nekoga tko uživa lagodu i tko ponavlja kako voli Budimpeštance, a nije bio punih 26 godina. Ne znam, možda je i da je do mog cinizma?

Pearl Jam, do iduće prigode; toplo se nadam – zagrebačke. 16 godina lagano prolazi od posljednjeg koncerta, a vrijeme neumoljivo ide…