Treći je dan festivala uglavnom bio rezerviran za žešći zvuk, makar je bilo i kombinatorike elektronike i plesnijih ritmova.

FOTO: Filip Bušić

Zbog prethodnih smo obveza mogli prisustvovati tek Gogol Bordellu koji je započinjao svoj jednosatni set u 18.30 sati. Vesela američka ekipa porijeklom iz raznih dijelova svijeta spaja gypsy zvukove Istočne Europe i plesne latino ritmove kroz dub i rock and roll, stoga su na svim festivalskim pozornicama uvijek dobar dodatak plesno raspoloženoj ekipi, teško da organizator s njima može mašiti. Nastup se bazirao na podršci Ukrajini, zemlji porijekla frontmana Eugenea Hütza i na presjeku karijere kroz pjesme koje baš i nisu toliko pamtljive, ali stvaraju vrlo dobru atmosferu. Malo mi je čudno što je takva ekipa stavljena u ranijem terminu festivala, ali su već tada okupili zadovoljavajuć broj ljudi.

FOTO: Filip Bušić

Them Moose Rush, bend koji je već neko vrijeme prepoznatljivo i cijenjeno ime na domaćoj alternativnoj sceni, a sve više i na inozemnoj među prog-rock poklonicima, okupio je velik broj ljudi na World stageu, a istovremeno su također domaći dečki iz Čakovca, Clone Age, prašili na hidden stageu. Vraćamo se na Main gdje uskoro (20.30h) počinje engleski hard rock duo Royal Blood.

FOTO: Filip Bušić

Nakon devet godina eto ovog dvojca opet u Hrvatskoj, otprilike je devet godina i prošlo otkako su zasjali na svjetskoj glazbenoj sceni i pobrali brojne glazbene nagrade sa svojim prvijencem Royal Blood i manje-više kroz godine zadržali status energičnog garage-rock dua koji zvuči kao da ima punokrvni bend iza sebe. Mike Kerr zbilja radi mala čuda sa spojem električne i bass gitare i brojnim pedalama, dok je bubnjar Ben Thatcher okosnica i čvrsti temelj zvuka. Pridružio im se i Darren James na klavijaturama kada su predstavljane pjesme s novog albuma Typhoons koji je okrenut više disco electro zvuku. Moram priznati da nisam išao s velikim očekivanjima na ovaj nastup, a otišao sam s vrlo pozitivnim dojmovima i sa željom da se dodatno udubim u repertoar Royal Blooda.

FOTO: Filip Bušić

Nakon njih, red je na World stageu (21.45h) stigao na druge Britance, koji evidentno dominiraju lineupom. Riječ je o Sleaford Modsima, spoken-word, rap-punk duetu, od kojih je jedan, Jason Williamson, u službi MC-a, a drugi član, Andrew Fearn, dođe kao zabavljač, klikaždija, animator koji prebacuje matrice s laptopa i skakuće. Jedan poznanik mi je jučer dometnuo kako se po njemu radi o britanskoj verziji Kuzme & Shake Zulua i od tog se trenutka nisam više puno otrgnuo od tog dojma. Što nije nužno loše, naspram nekog bezličnog rocka koji povremeno zna dominirati festivalom (čitaj: White Lies, Interpol, ima ih), ovakvo beatničko, minimalističko/elektroničko ljuljuškanje čovjeku dođe kao prijeko potrebno otpuštanje mozga na pašu. Nisam se nekako nikad pretjerano bavio Sleaford Modsima, uvelike je upitno budem li i nakon koncerta, ali meni je ovo bilo skroz okej. Nit smrdi, nit miriše, što možda nije pretjerano pohvalno za live nastupe kada je na bendovima uglavnom poluga moći i mogućnost da očaraju, a oni to baš i nisu. Ipak, ponavljam, bilo je okej – a možda ih čak i nešto više proučim, tko zna. Na festivalima nema puno vremena za kontemplacije o bendovima, čak ni dan nakon – ponajviše kad je riječ o radnim danima, a festival umjesto standardna tri, traje četiri dana. Dolazi se u godine kada je to teže za izdurati, pa se energija i psihofizički kapaciteti čuvaju za headlinere.

FOTO: Filip Bušić

A upravo su takve kalkulacije ove srijede ispale pogođene. Od 23:15h svoju su poziciju na Main stageu zauzeli Deftonesi. Riječ je o bendu kojeg sam aktivno slušao par tjedana krajem 2015., u vremenima kada sam pažljivo vodio dnevnik slušanja, no nekako im se nikad više nisam u naletima vraćao, više stihijski, nostalgično. Svejedno, kada sam vidio da će doći na INmusic, oblio me neki nalet razgaljenja, kao, bilo mi je to neočekivano, vrijeme je da ih se čuje uživo.

A Chino Moreno i njegova alt-metal sakramentaška ekipa je deliverala. Od samog početka, Deftonesi su vođeni Morenom bili prilično energični, nabijeni pozitivnom energijom te su malo-malo hvalili publiku iako ja, barem u početcima headlinerskih nastupa, ne pamtim toliko prorijeđene prve redove, što me izrazito čudilo. U nekom omjeru čak i ljutilo, jer se radilo o propisnoj, beskompromisnoj svirci, gdje su nas Deftonesi provodili kroz sijaset svojih uspješnica (My Own Summer, Change, da sad ne nabrajam – koga zanima, piše na Setlistu), što se ne može reći za neke beskrvnjake koji dobivaju slotove na INmusicu iz godine u godinu. Simpatičan je trenutak predstavljalo ispijanje jegera, kada su Chino i ekipa nastojali eksirati napitak. Krenuo je Chino, no nije išlo. Zatim je cugu sipao u usta bubnjaru Abeu Cunninghamu, koji ni sam nije uspio u naumu, ali je zato čast metalaca obranio gitarist Lance Jackman. Sve u svemu, jedan dosta jak nastup u danu koji se naizgled činio možda i najlošijim, ali ćemo to znati potvrditi tek nakon što se vratimo doma živi i zdravi noćas. Roisin Murphy, Kasabian – ima tu materijala. Do sutra!

Marko Kaselj & Bruno Koić