Drugi dan festivala, po mnogima vjerojatno i najiščekivaniji zbog nastupa Nicka Cavea i njegovih Bad Seedsa, započeli smo uz hrvatski sastav Daliborovo granje.

FOTO: Filip Bušić

Oni su od 17:45h nastupali na Main stageu, što mi je bilo malo krivo jer mi je, obzirom na druge dnevne obveze, bilo zrncu prerano, tako da smo kolega i ja stigli na pola koncerta. Inače, radi se o čakovečkoj psych-rock grupi koja iznimno dobro fura svoju instrumentalnu furku. Predstavili su se sad već poodmakle 2015. self-titled albumom, ali su prilično dobru afirmaciju dobili nakon objave albuma Hanin 2020. godine. Riječ je o sjajnom uratku koji je pobrao velike hvale dobrog djela strane publike, nakon što je objavljen na jednoj od ‘onih’ stonerskih YT kanala. Momci su sasvim fino prašili i pred uvelike umanjenom auditoriju koji je kalkulirao o dolasku obzirom na prijeteće oblake koji su mjestimično pustili koju suzu, no nasreću svih prisutnih, sitne padaline su obilježile još jedan dan INmusica, premda se povremeno činilo drugačije. Ipak, dovoljno da ometu neke druge koji su razmišljali o dolasku, a što mi je žao zbog ekipe koja zaslužuje više. Nadam se da se gledam s granjem ubrzo na nekom, možda čak i individualnom, susretu.

FOTO: Filip Bušić

Dok je Neon Wife, glazbeni projekt dua Irene Žilić i Lucije Potočnik suvereno predstavljao svoje pjesme s EP-ja prvijenca na World stageu, na Main stageu pojavljuju se povratnici na INmusic, malijski duo Amadou & Mariam. Afrički blues širio se Jarunom i privlačio sve veći broj zainteresiranih prolaznika, sve do situacije pri otprilike sredini koncerta, kada se ispred pozornice stvorio improvizirani plesni podij uz povike podrške glazbenicima koji nemaju vid, ali zato imaju odličan sluh. Činilo se kako ćemo ostati nemoćni pred naletima vjetra i tamnih oblaka i da ćemo doživjeti kišni tradicionalni INmusic, međutim, zvukovi pustinjskog bluesa ovog world music bračnog para uspjeli su otjerati kišu poput fratra koji zvonom sa zvonika tjera oluje. Amadou je primjer gitarističkog virtuoza, Mariam je žena divnog glasa te zajedno tvore iskusan dvojac uz bend s kojim su nastupali po svim kontinentima i po svim svjetskim pozornicama. Nema se tu što previše nadodati, nastup je bio jedno ugodno iskustvo.

FOTO: Filip Bušić

Kiša se potom neko vrijeme stupnjevito pojačavala, mobiteli su se pratili sve nervoznije i sve je izgledalo kao da će se dogoditi potop. Stoga je odabir natkrivenog stagea bio očekivan izbor mnogih, a sreća za potpisnike ovih redova bila je u tome što je prvotno i donešena odluka za pohođenjem nastupa domaćeg shoegaze/post-rock sastava Tus Nua na Hidden stageu od 19.45h. Cure su s pratećim bendom uvidjele svoju priliku, budući da se dio ljudi (možda, a možda su i ciljano išli na njih?) pod natkrivenim svodovima sakrivao od kiše. Vidjevši broj ljudi koji se rapidno povećavao, odluka u bendu bila je jednoglasna – vrijeme je za jednu žustru i žestoku svirku, a to su nam i isporučili. Ipak, kako od kiše, u onom inmusicovskom smislu nije bilo ništa, mnogi su se posjetitelji ponovno, festivalski, raspršili na druge stageove. Nisu u potpunosti dali priliku da se jedan od hvaljenijih domaćih alt-rock bendova isprati na zaslužen način, ali već će Tus Nua dobiti priliku.

FOTO: Filip Bušić

Otišlo se potom ubrzo na Main stage, gdje su od 20.30h nastupali White Lies. Iskreno, zaista se nemam namjeru puno baviti njima jer me njihov nastup toliko razočarao. Nešto toliko beskrvno, nekreativno i razočaravajuće, nešto tako odrađivačko-udžbenički, nisam gledao od Interpola 2018. Imam dojam kao da postoji neka tajna sekta takvih bendova koji svi zvuče, na live nastupima, apsolutno isto. White Liesi su trenutni predsjednici te sekte, s koje su svrgnuli Interpol od kojeg se također još uvijek oporavljam. Neka mi fanovi i oni oproste, ali ovo se nije moglo izdržati.

FOTO: Filip Kovačević

Kao prijeko potrebno osvježenje mi je došao nastup domaćeg art-rock ansabla, domaćih Talking (houses on) Headsa – Porto Morta. Oni su od 21.15h nastupili na Hidden stageu. Gledao sam ih u ožujku kada su promovirali PORTOPOP u Tvornici i već tada su mi počeli nalikovati na nešto što mi se na INmusicu dodatno u glavi potvrdilo – Porto Morto jedan mi je od omiljenijih domaćih bendova uopće. Vidi se da se radi o sastavu sačinjenom od kvalitetnog ansambla glazbenika koji imaju iskustva višegodišnje međusobne suradnje kroz razne glazbene formacije. Proveli su oni domaće, ali i strane posjetitelje, kroz zidove svoje Kuće i festivalski praizveli spomenuti novi album na sebi svojstven, osebujan način te ih lijepo zagrijali pred spektakl koji nam je svima uslijedio. Nasljednicima Rundeka i Haustora želim puno dobrih koncerata u budućnosti, uvijek je lijepo vratiti se na njihov nastup. Pogotovo kad ste prije njih vrijeme trošili na White Liesima.

FOTO: Filip Bušić

Kao jedna odlična alternativa Becku i Belle & Sebastianu koji su trebali nastupati na izdanju 2020. godine, uletjeli su Idlesi uz aduta koji naprosto ne može biti krivi odabir, pogotovo ako pogledamo nastupe na INmusicu 2018. i 2008. godine, već upravo suprotno – Nick Cave & The Bad Seeds. Uvijek, ali apsolutno uvijek slavni Australac i prateća skupina odnesu najviše dojmova, emocije i atmosfere koliko god puta se vraćali na Otok mladeži i u Hrvatsku. Mračni bard svoj je repertoar bazirao na presjeku hitova kroz karijeru, pjesama s novijih albuma, intimnog i ambijentalnog Ghosteen i albuma s Warrenom Elisom, Carnage, a pošto mu se na ovoj turneji pridružio i zbor (što se nije događalo 15-ak godina), izveo je i nekoliko pjesama s odličnog dvostrukog albuma  Abbatoir Blues/Lyre of Orpheus, kao i potpuno, ali odlično iznenađenje City of Refuge.

Ispada da se često mi koji pišemo o Caveovim koncertima ponavljamo u svojim retcima i da će čitatelji unaprijed imati određene textpectacions, o tome kako je Mesija sišao među smrtnike, kako je Pastir vodio svoje vjerno stado, kako je vampirski pop vodio crnu misu sa svojim štovateljima, kako je ovo još jedno katarzično iskustvo prepuno suza, emocija, boli, tuge, iskupljenja, kako se ništa slično ne događa na nekim drugim koncertima…zvuči kao hrpa naručenih, sponzoriranih tekstova, ali tako zvuče emocije. Mi smo očito stvarno smrtnici koji ne možemo izbjeći patetiku na način na koji to može Cave, pogotovo nakon tragičnih smrti dvaju sinova u kratkom rasponu godina. Hladan, a opet topao, miran, a opet silno energičan, bend i Cave zvuče opako dobro, bilo da je riječ o razbijačinama poput From Her To Eternity i Tupelo ili o tihim, uplakanim I Need You i Waiting For You. Kohezija koju stvore Cave i publika stvarno vidljivo samo kod najvećih rock zvijezda današnjice, a pažnja koju mu festivalska masa posvećuje dok Cave svira solo za klavirom u potpunoj tišini naprosto je divno iskustvo. Into My Arms uvijek bude apsolutna pobjeda repertoara, a dobili smo i novu pjesmu Vortex za koju bi bilo super da se zadrži na setlistama u budućnosti. Moglo se dogoditi da ga nećemo vidjeti zbog smrtnog slučaja, ali naposljetku smo dobili dva i pol sata Cavea i Bad Seedsa koji kao da uvijek budu bolji nego prošli puta. Zato željno iščekujemo novo izdanje.

Sutra nas čeka više distorzija i teških riffova – Deftones, Royal Blood – dakle, sve jasno. Čitamo se!

Marko Kaselj & Bruno Koić