Danas u rubrici intervjua imamo jednog izrazito zanimljivog gosta, a to je Nick Hobbs, vlasnik koncertne/booking agencije Charm Music Croatia, koja djeluje u sklopu Charmenko grupe.

Otkako su, negdje s početkom godine, došli u Hrvatsku, Charm Music se vrlo brzo prometnuo u red najvećih agencija organizacijom niza sjajnih koncerata za domaću i regionalnu publiku. Isto tako, neki od tih koncerata tek nam dolaze, pa ne bi bilo zgoreg podsjetiti na neke od njih u organizaciji Nickovog tima:

KISS @ Arena Zagreb, 09.07.2022.
Arctic Monkey @ Arena Pula, 16.08.2022. (rasprodano)
Tame Impala @ Arena Pula, 17.08.2022.
Kings of Convenience @ Tvrđava Sveti Mihovil, Šibenik, 16.09.2022.
Rage Against the Machine @ Arena Zagreb, 17.09.2022.
The Cure @ Arena Zagreb, 27.10.2022.
Sting @ Arena Zagreb, 31.10.2022.
Milky Chance @ Tvornica kulture, Zagreb, 04.12.2022.

Nick, za početak jedno klasično pitanje – kako je tvoja priča uopće započela? Što je bila ulazna točka u glazbenu industriju – menadžment bendova, organizacija koncerata, … ?

Zapravo je prilično jednostavno. Ulazna točka bila je moja ljubav prema glazbi. Kada sam imao 17, napustio sam školu i otišao na turneju s bendom kojeg sam volio i kojeg sam slijedio, a isto sam napravio i godinu kasnije. Nakon nekog vremena, počeli su nekako brinuti za mene, zavoljeli su me. To je bio Captain Beefheart i njegov bend. Nakon toga, sprijateljio sam se s bendom koji je bio na turneji s njima i postao njihov menadžer – to je trajalo nekih godinu dana budući da su se raspali, ali su imali dosta kontakata od ljudi iz Istočne Europe do kojih sam stigao putem njih. Kada sam imao 19 godina, putovao sam kroz Beograd, Zagreb možda isto ali ne pamtim iskreno. Imao sam taj neki čudan interes za Istočnu Europu. Kasnije sam radio u Švedskoj, zatim u Londonu, ali i dalje me to nije puštalo. Prvi koncert kojeg sam organizirao, s istočne strane Željezne zavjese bio je, mislim, 1977. godine. S vremenom, to mi je postala karijera. Nije tu bilo nekih odluka, nekih karijernih puteva. Organski je izraslo iz nečega što voliš. U nekom trenutku, kada je Berlinski zid srušen 1989. ili 1990., odlučio sam pokrenuti Charmenko.

Reci mi, iz kojeg razloga baš taj naziv – Charmenko?

Nema neke posebne priče, trebao sam ime i ovo se baziralo na pjesmi od Smithsa, This Charming Man, a kojem sam dodao neki završetak koji mi je zazvučao ukrajinski – i tako je došlo do Charmenka.

Osim Hrvatske, gdje sve Charmenko operira?

Imamo vlastite urede u Istanbulu, Beogradu, hrvatska operacije smještena je u Rijeci, ima nas u Pragu, Varšavi. Naravno, radimo i sa drugim koncertnim organizacijama u tim zemljama kao svojevrsnim partnerima, kada se za to stvori plodno tlo. U životu sam u tih 40 i više godina radio sa brojim ljudima i organizacijama iz Hrvatske i bivše Jugoslavije, Igor Vidmar i tako, brojni ljudi kojima sad više nažalost ne pamtim imena. Tako sam došao u doticaj s Laibachom, kojem sam neko vrijeme bio menadžer.

Jesi li bio menadžer još kojem bendu s područja bivše Jugoslavije osim Laibachu?

Ne, niti jednom drugom bendu, premda smo radili, ili još radimo, s mnoštvom bendova iz bivše Jugoslavije. Na primjer, još smo booking agenti za Gorana Bregovića. Sve je to dosta ispremješano, trenutno se ne sjećam, a možda sam bio agent i za još neke slovenske, hrvatske, bosanske ili srpske izvođače, makedonske… Dosta je vremena prošlo, druga vremena, drugi izvođači… Ali se dobro sjećam jednog češkog benda, The Plastic People of the Universe su se zvali. U 70-ima su bili jedan od bendova, možda i prvi istočnoeuropski, s kojima sam radio. Mislim da još uvijek postoje, da su aktivni, a nekad su bili baš underground. Doživjeli su dosta represije od strane tadašnjeg režima. Ja sam im onomad pokušao pomoći, to je bio moj generalni stav, a mislim i da su radili dobru glazbu. Samo su ta vremena bila nešto drukčija, bendovi iz Istočne Europe nisu se tako lako probijali ka Zapadu ako su radili glazbu koja bi bila ponešto drukčija od onoga što su kulturalni producenti tog doba promovirali. Ima iznimki, naravno, ali osobno sam generalno iz tih nekih romantičarskih pobuda osjetio posebnu ljubav za bendove iz Istočne Europe.

Koji bi, po tvom mišljenju, bio najveći koncert koji si organizirao u karijeri?

Najveći bi vjerojatno bio koncert Eda Sheerana – radili smo ga u Pragu i u Varšavi. Ne znam koji je od tih showova bio veći, jer je na oba bilo uistinu enormno puno ljudi.

OK za najveći, a najbolji koncert?

To mora biti i dalje Captain Beefheart. Teško je reći koji je bio najbolji, jer je bilo više najboljih. Svi ti koncerti bili su mi izrazito posebni.

Zanima me taj odnos s Captainom Beefheartom. Kažeš da si imao 17-18 godina kada si krenuo ići za njima. Kako je to izgledalo, kada kao tinejdžer uđeš u društveni krug benda koji je univerzalno popularan?

Napustio sam školu i zaputio se, prateći ih, stopajući od koncerta do koncerta, spavajući na klupama po gradovima i sve ono što je nekad radio ludi tinejdžer koji voli neki bend. Na koncu su me toliko zavoljeli da su počeli brinuti o meni. Jako simpatične uspomene.

Jesu li te smatrali, ne zamjeri, čudakom ili ekscentrikom?

Ne, ne mislim da jesu. A gle, Captain Beefheart je bio freaky bend sam po sebi, očekivano je da će dobar dio fanova, a i bili su, biti takav.

Jesi li im s vremenom postao dio nekog ansambla, roadie ili nešto?

Da, na kraju. Bio sam užasan roadie. Srećom pa je organizacija koncerata prevladala (smijeh).

Pričao si mi da si imao vlastiti bend u mladosti, da si bio glavni vokal. Što se s time dogodilo?

Imao sam nekoliko bendova i priča sa svakim od njih je izrazito različita. Prvi bend se raspao jer je gitarist mrzio bubnjara (smijeh). Drugi bend se raspao zato što su u slično vrijeme dva člana benda dobili djecu. Treći pak zato što je jedan član benda dobio dijete. Četvrti bend… Iskreno, ne sjećam se zašto… Ali poanta je da smo se, unatoč nekim animozitetima i neslaganjima, uglavnom rastajali dogovorno. Dan danas sam prijatelj s nekim od tih ljudi. Nikad nismo zapravo imali neka veća neslaganja, ono za gitarista i bubnjara je bila šala. Stvar s glazbom i bendovima generalno je ta da, ako ne zarađujete novac, nećete baš dugo opstati. Nekoliko godina se recimo bavite time, kada si mlađi. Ali ti konstantno ulažeš vrijeme, ulažeš svoj novac, a zauzvrat ti to osim lijepih iskustava ne donosi neki novac, ili novac uopće i tu je glavni problem. A velika većina bendova u svijetu danas tako funkcionira – ne zarađuju novac i nakon nekog vremena se raspadnu. To je, nažalost, sudbina brojnih bendova, ali to je tako.

Dok te slušam, dojma sam da si cijeli život u glazbi i glazbenoj industriji – jesi li ikad pokušao raditi nešto drugo?

Nekako sam imao tu sreću da je to cijeli vijek proveden u glazbi. Tako da, ne – nikad u biti nisam radio nešto izvan toga, neki korporativni radni staž ili slično… I zbog toga se smatram izrazito sretnim. Ne znam jel’ do sreće ili do mog karaktera, kada se sada osvrćem na neke stvari, dobro je da sam živ, ali sve to me dovelo do ovoga gdje jesam. Jednostavno nisam bio zainteresiran za druge stvari i ispalo je da nisam ni morao biti. Naravno, neke lekcije i vještine čovjek nauči kroz život, ali moj radni vijek generalno je isključivo vezan uz glazbu.

Bookiraš li osobno neke izvođače ili to radi tvoj tim?

Kako kada, ovisno. Kada su u pitanju neki bendovi s kojima se osobno znam, kao što su Arctic Monkeysi, The Smile, Tame Impala, onda to radim ja, ali dobar dio koncerta je jednostavno timski napor. Osim toga, radimo i sa drugim organizacijama u zemljama u kojima smo aktivni, kako sam i naveo, pa tako radimo s Live Nationom radimo na nekim većim konceptima, kao što je koncert Rage Against the Machinea, tada booking ide s njihove strane. Različiti modeli, različiti kanali – ali bitno je da je krajnji kupac, a to ste vi, posjetitelji – zadovoljan.

A koji su neki tvoji omiljeni bendovi, što bi nam mogao preporučiti?

Uhh, oni su zaista šaroliki (smijeh). Jako puno bendova sam otkrio sasvim slučajno, ne radi se tu o nekim toliko ni poznatim imenima. Slušam izrazito puno opskurne glazbe, ili folk glazbe, world musica na koji slučajno nabasam. Kažem, puno je tu dobre glazbe koju otkrijem slučajno. Ili ponekad nešto pretražujem, čitam o nečemu pa i tako štošta naleti. Ali, u nekom okviru poznatih bendova, volim Radiohead, volim Sigur Ros, ali ponavljam, mnogo toga što slušam danas može se svrstati pod eksperimentalno, avangardno, psihodelično… Mnogo je tu svega uistinu.

Pitao bih te i za nešto o čem smo kratko ranije popričali, a to su streaming servisi. Netko s tvojim stažom u glazbenoj industriji zasigurno ima mišljenje o tome – koje bi bilo tvoje.

A to je jedna problematika koja nipošto nije crno-bijela. Streaming servisi imaju svojih prednosti i nedostataka, stvar nipošto nije tako jednostavna. Nekome su dobri, nekom manje dobri. Međutim, mene smeta što oni u svojoj srži gube tu neku interakciju benda ili izvođača s publikom. Kao da se ta veza oslabila. Streaming servisi kao da su čitavu tu stvar sveli na ‘wallpaper glazbu’. To je neki konstantan šum, konstantno vrvljenje nečega, glazba koju slušamo pozadinski, ne doživljavamo ju na pravi način. Na putovanjima, raznim putevima do posla, škole, faksa, kao da se radi o glazbi koja nam pomaže da pređemo određeni put. Želim da ta veza bude aktivna, fizička. Da tjera na ples, pokret. Ako netko misli da su streaming servisi dobri – super za njega, sretan sam, no jednostavno ne dijelim u toj mjeri taj entuzijazam. Kao da je nestalo ono nekada, kada se pusti neka ploča do koje smo teško došli, s gramofona. Znam da sada zvučim pomalo staromodno, ali kao netko tko pamti ta vremena, ovo mi je sada sve nekako prelagano i dojma sam da tako i doživljavamo tu glazbu, baš kao nešto pozadinsko. Ne traži od nas fokus i to je ono što mi se ne sviđa. Živimo u svijetu u kojem je ta glazba konstantna, kao da ne radimo vlastite izbore. Većina ljudi na tim servisima ionako samo sluša neke pretpostavljene, tuđe playliste i tako u krug. Čini mi se kao da dobar dio vremena niti ne znaju što slušaju. To mi je žalosno. Ja sam netko tko voli umjetnika s porukom, koji ima nešto za izraziti. Postoje bendovi koji su nešto drukčiji, nekonvencionalniji i imaju što za reći, a ostanu zagušeni u mori izbora, playlista i svega. Moj će izbor uvijek biti neki aktivni susret, neka interakcija glazbenika i publike. Valjda se zato cijeli život bavim koncertima…

I s time neka završimo. Možda se čini kao lagano pesimistična nota, ali sjetimo se – korona je nekako, barem u mentalitetu i pristupu ljudi, na izmaku, stvari se polagano vraćaju u pre-2020 eru, a s njima i uistinu mnogobrojni koncerti. No, za razliku od godina prije 2020., Charm Music nije operirao u Hrvatskoj!