Kada sam prije koji mjesec vidio da je u Močvari najavljen koncert avangardne, death metal grupe koja u svoj izričaj kombinira jazz – bio sam doslovno oduvan. Premda metal ni u kojem obliku nije žanr kojem bih se bio prepustio na pustom otoku u izostanku druge glazbe, iako ga izrazito poštujem, varijacije i amplitude unutar žanra koji donose jučerašnji gosti u Močvari, njujorški Imperial Triumphant, itekako su mi zanimljive.

Bio sam potpuno prazna ploča pred dolazak na koncert, a moja priprema svodila se na to da sam si pustio dva-tri albuma i – poprilično uživao u njima. Predgrupa, talijanski eksperimentalni metalci Nero di Marte, bila je uskraćena i za taj minimum, pa smatram da bi bilo nefer od mene da nešto puno piskaram o njima.

FOTO: Luka Antunac

Osim – da su krenuli u nekih pola 10 i da me je žestoko growlanje u kombinaciji s dosta slabim ozvučenjem u Močvari malo odagnalo od njih. Ponavljam, dio toga nije ni do benda nego, ako baš hoćete, moje vlastite nepripremljenosti. Neki, s kojima sam po koncu večeri pričao u Močvari, bili su prilično oduševljeni njihovim nastupom, a kako se radi o ljudima s puno više kilometraže u metalu, neka njihovo oduševljenje bude glavna nota o njihovom nastupu koju ćete ovdje pročitati. Objektivni detalji koje mogu iznijeti bili su nekih, za predgrupu sasvim pristojnih 100-tinjak metalheadova koji su bengali na growlanje i ispijali piva kada bi mrdanje glavom bilo u pauzi.

A onda su nekih sat vremena kasnije, nakon 15-minutne pauze, stigli favoriti večeri – njujorški Imperial Triumphant, eksperimentalno avangardni, death-jazz sastav. Wow, još sam pod dojmom dok pišem ove retke. Ponavljam, došao sam bez pretjeranih očekivanja, a na kraju sam svjedočio jednom od boljih gigova godine. Inače, službeni povod turneje Imperial Triumphanta je promocija albuma Spirit of Ecstasy, objavljen ove godine.

Kako sam pratio neki live nastup na YouTubeu, primijetio sam da trojac nosi ritualne, okultne maske na svojim nastupima, što im uz klasičnu metal dernjačinu dodatno potpomaže u stvaranju zlokobne atmosfere. Cijeli outfit oblikovan je prema tim maskama, pa izgledaju kao da su na nastupe sletjeli nakon što su odbijeni kao statisti za remake Kubrickova „Eyes Wide Shut“. Ono što mi je bio mali turn-off, i to možda jedini za cijelu večer, bila je činjenica da jazz i brass dijelove puštaju sa matrica, ali dobro – da ih je više, ne znam ni kako bi točno stali na pozornicu Močvare, a u kojoj je zvuk na njihovom nastupu bio nešto bolji, ili mi se tako učinilo.

FOTO: Luka Antunac

Svaki početak pjesme imao bi mirniji ton, dok su se oni uštimavali i međusobno interaktirali, ili prosipali šampanjac po publici u prvim redovima, da bi sve onda najednom poprimilo dinamiku pravog metal koncerta. Dok su na pozornici, činilo se kao da su tri Nazgula zavladali Močvarom, ili kakvi drugi fantasy bakarači, koliko su isijavali dominacijom. Kada vas netko pogleda direktno u oči kroz zlatnu ritualnu masku koja kao da je zaboravljena na Illuminatskom balu 1972. godine – točno onome po kojem je Kubrick, prema pričama Marie Schneider, dobio inspiraciju za svoj posljednji, ranije spomenuti film – čovjeka prođe blaga jeza.

Kroz poetiku njihove glazbe, vidi se da su momci iz New Yorka. Njihov jazz-metal, ili točnije metal-jazz, ima neki prizvuk distopijskog megalopolisa, u kojem se neprestano račvaju smrt, kriminal i – naprosto, negativne pojavnosti velegradske dekadencije uz dozu noir melodramatike. To mi je bila prva asocijacija dok sam ih slušao, dok ih na koncertu nisam gotovo uopće doživljavao na kritički način. Primarni impuls i potreba za headbenganjem bila je prevladala na neko vrijeme, doduše ne na način da me vrat boli dan kasnije, ali i to je više od onog što sam očekivao od sebe pred koncert. Da ne spominjem da sam se na momente gurao u prve redove – mislim da je to prvi puta na nekom primarno metal koncertu.

FOTO: Luka Antunac

Na koncu su svirali nekih 45 minuta, a onda su se nakon bisa vratili te zaprašili još 15-ak minuta, na sreću i zadovoljstvo prisutnih. Prodalo se i ponešto mercha, bedževa, ploča, pa čak i maska plague doctora koja im je jedina nedostajala na bini, a sudeći po usporedbama, ovaj koncert bio je pandan onome iz 2019., kada su ih dečki iz Močvare i upikirali za ovaj nastup. Odsad pa nadalje, Imperial Triumphant topla je preporuka za sve metal glave, ali ne one hermetične za otkrivanje žanrovskih novotarija, nego one koij žele poslušati nešto, pa ako ne i toliko krajnje inovativno, onda barem ne toliko sveprisutno. Nisam pretjerano na -ti s ovim žanrom, ali da sam zahvalan na ovom iskustvo, itekako jesam. Dio zasluga osim momcima iz oba benda ide i organizaciji, Subsonic Events, koja se sve više profilira kao jedna od jačih alternativnih koncertnih organizacija u metropoli. I tako je sasvim zasluženo. Do idućeg koncerta!