Kada je INmusic festival objavio, prije kobne dvije godine, kako će na 15. izdanju festivala zasvirati bubnjar eponimnih Pink Floyda, Nick Mason, sa svojom pratećom skupinom studijskih glazbenika, nešto je u meni izazvalo jako sreću. Prošle su dvije godine i mnogobrojni planovi i aranžmani doživjeli su globalni krah, ali ne i činjenica da je koncert Nicka Masona ostao izrazito očekivan, u mojim očima, pa makar i u samostalnom koncertu u devetom paviljonu zagrebačkog Velesajma. Dapače – možda je i bolje ovako…

Nostalgija je vječno jak motiv – u književnosti, filmu, glazbi, u životu općenito. A to je još jednom dokazano na sinoćnjem koncertu grupe ljudi koji su se okupili 2018. godine kako bi, za razliku od Rogera Watersa i Davida Gilmoura, ali i uz njihov blagoslov, svirali pre-Pompei (ili još bolje, pre-The Dark Side of the Moon) glazbu Pink Floyda. To nešto, makar bilo izvođeno od meni glazbenih anonimusa i vremešnog, 78-godišnjeg Masona, je bilo dovoljan okidač da se koncertu veselim kao da je uistinu nešto Pink Floydasto, na Syd Barrettov način.

Bilo je tako 20.30h na Velesajmu, a na ulazu u dvoranu nastao je poveći kolaps. Posjetitelji, uglavnom nenaviknuti na europske standarde, ili standarde koje određuju ljudi sa 78 godina, u veliki paviljon ulazili su još pola sata otkako su Nick Mason i ekipa, praćeni očekivano kvalitetnim vizualima i za Velesajam začuđujuće dobrim zvukom (postavljene su posebne podloge na strop koje su donekle potpomogle kvalitetu zvuka), počeli uz One of These Days.

I tako su išli singlovi i pjesmuljci koji rijetko zažive u live aranžmanima, od Arnold Layne i Obscured by the Clouds, preko Vegetable Man itd. Upravo je činjenica da će takve pjesme, koje ne pronalaze put do setlista na koncertima Gilmoura i Watersa, koji obojica imaju nezanemariv solo opus uz megauspješnu fazu Floyda od 1973. do 1981., bila jedna od glavnih faktora mog odlaska na koncert.

Članovi benda Nick Mason’s Saucerful of Secrets, što je nod na istoimeni, drugi po redu album grupe nastao po Gilmourovom dolasku, a Barrettovom odlasku, bili su na razini. Okej, ne moramo se grbaviti i reći kako je sve bilo kao da su Pink Floydi u pitanju jer, realno, tko za rane albume i nastupe uopće ima mogućnost komparacije, tko je od sinoćnjih posjetitelja uopće imao tu čast odlaska na koncert slavne grupe kada su žarili i palili Londonom usred Swinging Sixties ere – ali momci su svejedno su pružili doživljaj za pamćenje.

Za kraj prvog jednosatnog bloka, išle su Remember a Day, posvećena preminulom Richardu Wrigthu i Set the Controls for the Heart of the Sun, da bi potom Mason i društvo otišli na zasluženi 15-minutni predah. Posjetitelji su ovaj predah iskoristili za dodatnu okrijepu ili riješenje trenutnih fizioloških datosti, da bi drugi blok koncerta otpočeo jako – uz Interstellar Overdrive i Astronomy Domine. Kako je riječ o dužim, jam pjesmama koje su okosnica prvog Pink Floyd albuma, The Piper at the Gates of Dawn, koji je moj osobni favorit u kompletnoj diskografiji grupe, moram reći da sam posebno uživao. U tim sam se trenutcima zanio u nekaku sanjivu, kvazipsihodeličnu sekvenčicu koje sam svjestan bio sam ja, u kojoj sam bio sretan za sve što mi se događa. Gledajući prelijevajuće, likvidne vizuale i prateći Masona, koji je na neki simpatičan način konstantno držao facu „Što ja zapravo radim ovdje?“, lupajući u bubnjeve oblijepljene Kanagawinim valovima, bio sam sretan što sam eto, gotovo pa kompletirao Floyde u trenutnim okolnostima – još mi samo taj Gilmour mi fali i to je to, to je sve što u okolnostima Barrettove (2006. godine) i Wrightove (2008.) smrti mogu vidjeti od Pink Floyda – i jedan od njih je sada tu.

Pošle su nekim svojim tokom i The Nile Song, zatim Burning Bridges i Childhood’s End, da bi i drugi blok polagano dolazio kraju uz zlokobnu Lucifer Sam te, po mnogima onu koja je obilježila večer – The Echoes. Radi se o jednoj od najznamenitijih pjesama u kompletnom repertoaru grupe, 16-minutnom glazbenom masterclassu a koji je izveden u potpunosti na nostalgično oduševljenje mnogih.

Ni za trenutka nas Mason i ekipa nisu imali, kada su se naklonili i tobože otišli s bine uz pozdrave. Nakon ovako ispražnjujuće izvedbe, bilo je teško očekivati da će sve prisutne ostaviti u nekom bestežinskom eteru. Bis su sačinjavale tri poprilične logična izbora – See Emily Play, zatim Saucerful of Secrets, jer, zašto ne – ipak je grupa dobila ime po njoj, a sve je na koncu otišlo u smjeru posvete najčudnovatijoj vožnji bicikla u povijesti uz Bike.

Ne znam, za vrijeme koncerta se u meni miješale mnogobrojne emocije, u glavi su mi se prelijevali kadrovi iz spotova i videozapisa na YT čim bih zatvorio oči, kao i sve one informacije, biografski podatci iz knjige “Kad svinje polete“, sve stvari koje sam godinama pasionirano skupljao o tom velom mistike obavijenom bendu. Dio koncerta sam bio uvjeren kako ću biti posebno inspiriran u izvještaju, a opet – dio koncerta sam mislio kako ću dugo blenuti u prazan komad novog članka u WordPressu. Nažalost po moje sposobnosti pisanja, ovo drugo obično prevlada nakon koncerata kao što je bio jučerašnji i prepisati riječima ono što se obično opisati neda, užasno je nezahvalan zadatak.

Simpatična Masonova prateća karavana bila je također oduševljena ponašanjem zagrebačkog auditorija te su višestruko naglašavali kako im je drago da su ovdje, bilo je tu i učenja hrvatskih riječi i pozdrava, a svako bi se malo i Mason ustao sa svog bubnjarskog pijedestala kako bi raščlanio nastanak pokoje pjesme, dometnuo kome je iduća posvećena, ili bi jednostavno, u skladu s večeri, nostalgično prepričavao poneke anegdote iz mitologije Pink Floyda.

Zahvalan sam na ovom koncertu, i svakako da ide u red onih koje nikad ne bih mogao čuti u nekom izvornom obliku, ali je i pokušaj bio tako vraški dobar da ga slobodno već sada proglasim jednim od boljih doživljaja ovakvog tipa za cijelu 2022. – a koja već ionako vrišti od ovakvih koncerata.
I neizmjerno mi je drago da smo dočekali ta vremena…