Ovog su se vikenda ostvarili snovi mnogih domaćih ljubitelja progresivnog metala. U zagrebačkom Domu sportova gostovali su prog-giganti Devin Townsend i Dream Theater.

Vrata su se otvorila u 18:30. Najpredaniji fanovi već su čekali pred ulazom. Ubrzo se mala dvorana Doma sportova polako počela puniti mnogobrojnim entuzijastima kompleksnih glazbenih mjera i petnaestominutnih kompozicija. U crnim majicama, s crnim kosama, i crnim okvirima naočala, najtvrdokorniji ljubitelji spomenutog žanra zauzeli su svoje mjesto pred pozornicom. Nakon dvadesetak minuta moglo se osjetiti kako će nedostatak ventilacije s vremenom postati problem. Koliko zbog vrućine, toliko zbog mirisa. Ljubitelji metala, osobito progresivnog, često imaju pametnijeg posla od korištenja dezodoransa (izvor: ljubitelj sam progresivnog metala) što nam je ovog petka svima došlo na naplatu.

U 19:30 pozornicu je zauzeo kanadski Devin Townsend, koji je zadnji put posjetio Zagreb 2017. gostujući u Tvornici kulture. Townsend je svoju glazbenu karijeru započeo još u devedesetima, od onda izdajući preko 24 studijska albuma više-manje svakog postojećeg žanra. Od nježnih, meditativno-ambijentalnih projekata do šizofreno nabrijanih metal albuma Strapping Young Lad faze, kroz svoju se karijeru rijetko kada držao industrijski zadanih okvira.

Tu je versatilnost pokazao i setlistom koju je pažljivo konstruirao s ciljem da zadovolji ljubitelje svake njegove kreativne ere, ali i samog sebe. Zanimljivo je kako se na popisu pjesama nije našla nijedna stvar s recentnog Empath albuma izdanog 2019. za njegov HevyDevy Records (lani je izdao i dva ambijentalna albuma The Puzzle & Snuggles, ali dovoljno je da poslušate po jednu pjesmu sa svakog da shvatite zašto nije imalo smisla očekivati ih izvedene uživo).

FOTO: Nikola Knežević (Music-box.hr)

Osim Devina, na gitari se našao i mladi Stephen Platt, a bas gitaru i bubnjeve pokrivali su James Leach i Darby Todd. Sva trojica najnoviji su dodatak Townsendovom bendu koji je do 2018. nosio naziv Devin Townsend Project, no ta je formacija umirovljena zbog želje Devina da se fokusira na solo rad.

O kvaliteti izvedbe nema se što reći. S nedavno napunjenih pedeset godina pokazuje toliku kontrolu nad svojim glasom i sviranjem da bi se mnogi upola mlađi od njega trebali zapitati što točno rade. Sreća koju taj čovjek proživljava dok svira nevjerojatno je zarazna. Osmjeh s lica skidao je samo kada je trebalo nagnuti glavu kako bi iz njegovog grla izašli savršeno odrađeni growl vokali. Uzeo si je i vremena prezentirati svoj smisao za humor onima koji ga ne znaju. Kroz šezdesetominutni nastup konstantno je bacao užasne šale i pošalice, gladio se po testisima i bradavicama, pa čak u jednom trenu i otišao s pozornice svirati gitaru na vrhu prazne tribine.

FOTO: Nikola Knežević (Music-box.hr)

Da, neke od tribina ostale su prazne što je poprilično iznenađujuće obzirom na popularnost gostujućih bendova, ali se donekle može (i mora) pripisati tek nedavnom oslobađanju naroda iz ralja epidemioloških mjera i skepticizmu onih slabijeg zdravlja prema koncertima u zatvorenom. Također, dobar dio publike priključio se tek pred izlazak headlinera na pozornicu.

Setlista:

1. Failure (Devin Townsend Project)
2. Kingdom
3. By Your Command
4. Aftermath (Strapping Young Lad)
5. Regulator
6. Deadhead (The Devin Townsend Band)
7. Deep Peace
8. March of the Poozers
9. More! (Devin Townsend Project)

Nakon Devina uslijedila je polusatna pauza koju sam onda iskoristio da se rashladim razvodnjenim pivom za 25kn, a ovdje ću je iskoristiti kako bi se dotaknuo najveće mane cijele večeri – zvuka. Sound je bio žalostan. Na praktički savršenoj poziciji na tribinama jedva se moglo razaznati o kojoj pjesmi je riječ. Otprije sam poznavao sve odsvirane Devinove pjesme, ali mi je za svaku trebalo barem trideset sekundi da prepoznam o kojoj se radi. Visoke frekvencije odbijale su se po prostoru napravljenom za košarkaške utakmice i parale uši, a niske su se spojile u neodredivu mješavinu u kojoj nisam bio siguran što je bas, a što gitara. Prog metal žanr je u kojem svaka dionica jednako doprinosi cjelini i zahtijeva svoje mjesto u miksu, što se tu nije desilo. Ne želim biti onaj lik koji uvijek pljuje po live zvuku, ali smatram da se po pitanju ovih bendova definitivno mogao odraditi bolji posao.

Dosta štreberskog žaljenja! Nakon Devina pozornicu su preuzele prog zvijede Dream Theater. Progresivna petorka zadnji put je posjetila Zagreb prije osam godina. Ovu su turneju iskoristili kako bi promovirali najnoviji album A View from the Top of the World, njihov petnaesti studijski album.

FOTO: Nikola Knežević (Music-box.hr)

U trenutku njihovog izlaska na binu publika je poludjela. Ne znam koliko ste upoznati, ali Dream Theater je u svijetu progresivnog metala ono što je Hiljson Mandela u svijetu petnaestogodišnjaka. Razlog je dugotrajna i kvalitetna diskografija koja je, usprkos nekoliko preambicioznih zalogaja poput The Astonishinga iz 2018., iznimno dobro ostarila i uspijeva zvučati svježe i u 2022. Uz to, svaki član benda može se uzeti u obzir kao jedan od boljih u  svijetu na odabranom instrumentu, osobito gitarst John Petrucci. Napominjem „instrumentu“ jer je pitanje kvalitete vokala u Dream Theateru oduvijek bilo delikatna tema. Uz Petruccija tu je i klavirist Jordan Rudess, tihi basist John Myung, vokalist James LaBrie i bubnjar Mike Mangini, vršitelj dužnosti nekadašnjeg bubnjara Mikea Portnoya.

Što reći o svirci? Dobili smo što smo i očekivali. Dva sata uživanja u kompleksnim aranžmanima pjesama iz cijela diskografije. Svaki od članova pokazao je apsurdno dobru kontrolu nad svojim instrumentom. Čak je i LaBrie uspio svoje inače upitne vokale odraditi sasvim pristojno (makar internetom kruže teorije da koristi unaprijed snimljene dionice…). Razina njihove usklađenosti stvarno je toliko visoka da se na trenutke čini kao da sviraju na playback. No, to naravno nije slučaj. Kako god, nakon sedme desetominutne pjesme čovjek pomalo i poželi vidjeti neku, bilo kakvu naznaku ljudskosti u njihovom sviranju. Takve, osim solističkih improvizacija, nema.

FOTO: Nikola Knežević (Music-box.hr)

Svirka je imala i svoje smiješnije strane. Smijao sam se LaBrievoj odluci da napusti pozornicu kad god bend uđe u malo duži instrumentalni dio. Ne može se reći da odluka nije racionalna, nema baš previše smisla da stoji tamo i čeka pet-šest minuta dok dečki ne završe, ali je svejedno svaki put ispalo komično. Zanimljiv dodatak izvedbi bile su i konstantne vizualne projekcije koje su vrlo dobro pratile tempo i dinamiku svake pjesme, no neke su bile bolje odrađene od drugih pa sam se tako ponekad isključivo mogao koncentrirati na stock modele zmajeva koji su letjeli u pozadini. Nastup su završili dvadesetominutnom epskom pjesmom A View from the Top of the World s istoimenog albuma, a za bis su odsvirali jednako dug vrhunski klasik The Count of Tuscany.

Setlista:

1. The Alien
2. 6:00
3. Awaken the Master
4. Endless Sacrifice
5. Bridges in the Sky
6. Invisible Monster
7. About to Crash
8. Ministry of Lost Souls
9. A View from the Top of the World
10. The Count of Tuscany – bis

Ne može se poreći da su oba benda odradila vrhunski posao u iznenađujućoj kondiciji nakon dvije i pol godine stagnacije. Čak i uz znojnu žegu i zaglušujuću buku bilo mi je istinski drago tri sata sjediti i upijati čisto, usavršeno  glazbeno umijeće od svih navedenih. Što se tiče budućnosti, Devin Townsend najavio je novi album Lightwork (bez poznatog datuma), a momci iz DT do daljnjeg pred sobom imaju isključivo turneje. Sretno im bilo!