Najavljen prije tri tjedna, rasprodan tjedan prije održavanja, „Ne okreći se, sine“ naziv je koncerta (i novog albuma) Rade Šerbedžije i Zapadnog kolodvora kojeg su pripremili za Osječane na prekrasnoj terasi krova Kulturnog centra Osijek.

Rade Šerbedžija i Zapadni kolodvor trenutno su u seriji koncerata po Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Švedskoj i Makedoniji, a jedna od prvih stanica bila im je prijestolnica Slavonije, u možda najljepšem novom koncertnom ambijentu kojeg Grad na Dravi nudi u ovom trenutku, a riječ je o krovnoj terasi Kulturnog centra Osijek. Terasa s koje praktički držite čitav grad „na dlanu“ idealna je za koncerte ovakvog tipa i ovakve vrste performansa, ne stane nešto previše ljudi, ali upravo u tome i jest čar i poseban doživljaj svakome tko se nađe na nekom događaju. I sam protagonist odmah je nakon prve izvedbe pjesme „Vrijeme je, draga, vrijeme je“ pohvalio organizaciju i lokaciju te nam neslužbeno otkrio kako se u KC-u priprema još jedan, znatno veći koncertni prostor.

Svestrani kazališni i filmski umjetnik, poeta i aktivist, Rade Šerbedžija predstavlja jednog od „posljednjih boema“ i bardova pisane riječi na ovim prostorima. Svima onima koji više nisu među nama, no i onima koji nas i danas oplemenjuju svojim djelovanjem, na sinoćnjem je nastupu posvetio barem po jednu pjesmu, lijepim anegdotama Rade nas je involvirao u svaku nadolazeću izvedbu i na trenutke iz prošlosti, iz koje, kako i sam kaže, nikada neće moći niti želi pobjeći. Nezaboravni boravci u Osijeku, Londonu (uvodi u pjesme „Panonske trešnje“ i „Pismo iz Londona“), doživljaji s Arsenom, Kemalom, Đoletom, iskustva s Mišom, Urbanom, Štulićem…ne moramo previše napominjati koliko je performerski i kazališni aspekt ovog koncerta bio na zavidnoj razini, sve je bilo tako pomno isplanirano, a opet se činilo kao velika improvizacija. To je nešto što razlikuje umjetnike ovakvog kalibra od svih drugih.

U svemu tome bio bi grijeh da ne spomenemo Zapadni kolodvor, bend sačinjen i začinjen od profesora glazbe, svatko na svom instrumentu virtuoz: „predvodnik“ benda Ranko Purić, violinist Antun Stašić, basist (i Osječanin) Dario Hleb, harmonikaš Marijan Krajna i gitarist Mario Igrec. S Radom na pozornici, a u dijelovima koncerta i bez njega, bend je to o kojem ne treba trošiti previše riječi, već im se samo prepustiti i doživjeti ih.

Posebno su iznenadile izvedbe nekih pjesama koje Šerbedžija nije izvodio prije dvije godine u Osijeku, nastupu na Trgu Vatroslava Lisinskog povodom Osječkog ljeta kulture, djelomično jer se neke od njih nalaze i na vrlo dobrom novom albumu objavljenom prošle godine, poput „Ostala si uvijek ista“, „Ne okreći se sine“ napisane davne 1988. godine i posvećene sinu Danilu, „Govorila je tako tiho, tiho, tiho…“ koja je prvi Urbanov tekst za Šerbedžiju te jednu posebnu, jednu od nekolicine sing-along pjesama jučerašnjeg koncerta, prekrasnu „Ni u tvome srcu“ gdje je Kemala Montena dostojno zamijenio spomenuti Antun Stašić. Kroz malo više od sat i pol nastupa Rade nas je vraćao naprijed i nazad, tamo i vamo, lijevo i desno, gore i dolje s nekim recentnijim naslovima i davnim pjesmama, međimurskim popevkama, ruskim piscima, a i nekim svojim davnim pjesmama poput „Do posljednjeg daha“, „Povratak ratnika“ te na kraju, na bisu, neizostavna i antologijska izvedba „Ne daj se, Ines“.

Trudim se razumjeti kako se u Osijeku moraju događati nastupi raznoraznih izvođača da bi moglo biti „po svačijem guštu“, svjetonazoru i vrijednostima. Svjedoci smo svakojakih koncerata i o tome ne bih dalje pisao u ovom tekstu. No ovakvih jednostavnih, a opet magičnih, neposrednih, a opet iznimno kvalitetnih koncerata nam uvelike nedostaje, stoga hvala organizatorima na trudu i na svim prošlim i budućim koncertima slične vrste. Siguran sam da će ih biti velik broj i da ćemo Zapadni kolodvor uz gospodina Šerbedžiju moći opet vidjeti, kao i ovoga puta, kroz neke dvije godine. Lijepo je vidjeti kako smo ipak udaljeni od gubitka jednostavnosti, dostojanstvenosti i ljepote koju nam uglazbljena pisana riječ može donijeti.