Sinoć je Močvara bila poprište nesvakidašnjeg koncertnog iskustva za svakog od nekih, rekao bih, 150 ljudi koji su kolali prostorima zagrebačkog alternativnog čvorišta.

Indonezija – zemlja Sukharta, Sukarna i generalno turbulentne povijesti, dom je eksperimentalno-ritualnih doom-folkera, dvočlanog benda Senyawa, koji je na glasu – i to opravdanom – kao prava koncertna atrakcija u mnogim međunarodnim glazbenim medijskim outletima.

Nije to bio naročito dugačak i po nekim standardnim mjerilima prespektakularan strani koncert, već više neko nativno mantranje koje su, vjerujem mnogi, odlučili posjetiti iz puke zanimacije. Dvojac Senyawa sastoji se od karizmatičnog i intimidirajućeg vokala, Rullyja Shabare i udaraljkaša Wukira Suryadija, a koji su značajni po tome što sviraju na instrumentima koje su sami izradili i o kojima je VICE snimio dokumentarac.

Njihov avangardni, eksperimentalni, ritualni ili kako već želite, izričaj rijetko koga ostavlja ravnodušnim te su s pravom jedna od atrakcija koje su s vremenom otkrivali poznatiji glazbeni doom/drone sound asevi kao Stephen O’Malley ili recimo psihodeličari kao što je Damo Suzuki. Jedna od zanimljivosti u nastupima Senyawe je zamišljeni koncept prema kojem Rully publici na engleskom između pjesama prezentira dio nekakve priče, u nekom apokaliptično-distopijskom settingu, o čovječanstvu i njegovim migracijama, nakon kojeg uslijedi nova pjesma. Šteta je samo, za račun priče koja čak i zazvuči zanimljivo, što se nisam posvetio učenju indonezijskog na Duolingu.

Atmosfera na koncertu Senyawe je, kako sam već rekao, pomalo napeta i intimidirajuća zahvaljujući agresivnom tonu Rullyja koji se takav čini na prvu, a da bi se kasnije shvatilo kako se radi o jednom sasvim ugodnom gostu, koji se zahvalio svima koji su došli na njihov premijerni hrvatski koncert. Nakon što su praktički svi posjetitelji prvih nekoliko pjesama piljilji u stage u iščekivanju i neizvjesnosti, dok je trajalo intrumentalima praćeno ritualno mantranje Sullyja, nešto kasnije su se i oni opustili te su se dale primijetiti naznake plesa i većeg feedbacka gostima.

Kada bih ovo iskustvo morao opisati nekim filmom, nekako bi najbliže tome bio Apocalypto Mel Gibsona iz 2006. ili acid-westerni poput Dead Mana (1995) Jima Jarmuscha i Embrace of the Serpent (2015) redatelja Cira Guerre, dakle, ta domorodačka zvučno-atmosferična komponenta bila je itekako prisutna i dominantna.

U svakom slučaju, jedna sasvim obična nedjelja u Močvari i zanimljivo koncertno iskustvo.