Nije bilo ni trunke dvojbe. Od samog početka, kako je organizator priredbe, slovenski NuCoast, najavio dolazak Hansa Zimmera, nije bilo upitno hoću li se potruditi biti na tom koncertu. Bilo je to, mislim, u studenom prošle godine. Karta se odmah kupila, a o akreditiranju za koncert nije uopće bilo primisli – jer prioritet je na tom koncertu biti – a pod kojim uvjetima, već će biti znano.
Zašto? Jednostavno je – Hans Zimmer je, uz članove obitelji Newman, Johna Williamsa i Ennia Morriconea, vrlo vjerojatno najistaknutiji kompozitor filmske glazbe zadnjih 30-ak godina.
U trenutku dok je na snazi bila odluka da se koncert održi 26. veljače, bio je osvajač jednog jedinog Oscara i to za skladbu za Kralja lavova iz 1994. godine. Sreća za sve posjetitelje njegovog spektakla jeste činjenica da je upravo Zimmer na nedavno održanoj dodjeli Oscara, u sjeni šamara Will Smitha, osvojio svoj tek drugi zlatni kipić, za originalnu glazbu filma Dune.
To je sinoćnjem koncertu zasigurno dalo dodatan značaj. Sam Zimmer se u jednom od svojih obraćanja mnogobrojnom auditoriju Dvorane Stožice osvrnuo na netom završene Oscare, koje je komično prokomentirao kroz prizmu šamara („people slapping and beating each other“), što je bio dovoljan pokazatelj koliko je on orijentiran k individualnim nagradama. Pokazao je to i na društvenim mrežama, objavom sebe u kućnom ogrtaču, dok ga kćeri nagrađuju plastičnim Oscarom.
Zabavljao je malo malo Zimmer prisutne svojim komičnim šaradama, prepričavanjem nekih internih zafrkancija svog velebnog orkestra, kao što bi svako malo predstavio nekog novog na šaljiv način ispričavši priču te osobe. Nije bio konzervatorska vedeta koja se ne obraća ljudima, nego im se nastoji približiti – ako je to već uspio glazbom svog orkestra, a itekako sam uvjeren da jeste, to je namjeravao i s performerskog aspekta. Nije propustio ni čestitati hrabrim ljudima, i to ženama Ukrajine, na borbi za svoju domovinu usred zlobnog tekućeg rata prilikom prigodne izvedbe pjesme iz Wonder Woman 1984.
Vizualni aspekt koncerta također je bio na razini. Pred početak koncerta, videozid koji je poput pregrade dijelio prostranu binu od publike, podignuo se i otkrio prisutnima magnitudu virtuoznosti na koju će potrošiti svoja sljedeća tri sata. Za vrijeme nastupa, mijenjali su se vizuali prema dinamici događaja, ali ni ti vizuali nisu bili preinvazivni u smislu da budu pretpostavljeni samom audio-spektaklu, nego su se lijepo stopili u svjetlosnom plesu s publikom.
A koncert… već po generičkom naslovu jasno je koliko je teško naći prave riječi. Koncert je naprosto teško prepričljiv događaj. Sam nastup bio je podijeljen u dva dijela – prvi je trajao nekih sat i 10-15 minuta, nakon čega je usljiedilla pauza od nešto manje od pola sata. Pauza je zamišljena kao dio u kojem će ljudi obaviti fiziološke potrebe i refillanje čaša, da bi bili spremni za finalni krešendo od sat i pol.
Uistinu je teško, jedva 15-ak sati po završetku koncerta, na pravi način sjatiti dojmove i sabrati ih, kvalitetno ih analizirati i to prenijeti – riječima. Emocije su još uvijek prisutne, prisjećanje na neke pojedinačne trenutke, jer dojam jeste kao da su tri sata prošli u trenutku: razjapljenih sam usta pratio cijeli događaj, boreći se sam u sebi da suspregnem trnce dok sam slušao neke od pjesama koje sam dosad vezivao isključivo uz sliku na koju su bile priljepljene. U jednom me trenu oblio užasno jak osjećaj zahvalnosti da imam priliku svjedočiti trenutku zasluženog odvajanja te glazbe od scena na kojima smo ju slušali, i na kojima nam je diktirala smjer i atmosferu filmova, bilo da je riječ o Kralju lavova, vremenskim vratolomijama Christophera Nolana ili povijesnim spektaklima Ridleyja Scotta. Trenutak u kojem je ta glazba postala sama sebi svrhom kao sinoć u Stožicama razlog je zašto se na koncerte ide, bez da je cijena ulaznica ili druge logističke prepone, stvar pitanja.
Redale su se poznate partiture, mijenjala se dinamika, ritam samog spektakla, ali je spektakl ostao itekako postojan od početka do kraja. Kralj lavova, Gladijator, razni medleyji, trilogije Batmana i Pirata s Kariba, Dune, Dunkirk, Interstellar, Inception, sve to trajalo je dobrih dva i pol sata, a za kraj smo, u nekom svojevrsnom bisu, bili nagrađeni izvedbom skladbi za posljednjeg Bonda (No Time to Die) te bezvremenskom temom ‘Time’ iz Interstellara.
Smiješak na licu i pomalo tupi pogled uz nevidljivi upitnik nad glavama bio je zajednički nazivnik većini ljudi koje sam pogledao u lice na putu do izlaza. Sažimalo se i sažimat će se, još dugo, sinoćnje iskustvo. Zasad je pošteno samo izraziti zahvalu za ovakav spektakl i poželjeti si još ovakvih događaja u životu.
Komentari preko Facebooka