Pojma nisam imao što da očekujem.
Naziv sastava Telephatic International Group nije mi sugerirao ništa pretjerano posebno nego da se radi o nekoj tobožnjem prog-space rock putovanju a-la Hawkwind, Gong ili nešto treće. Možda bi situacija bila takva, da se radilo o običnoj grupi stonera iz bilo kojeg zapadne zemlje koji su se latili instrumenata, a Močvara objavila kako se radi o još jednom psycho-avant-šlager-kraut-jazz-(umetni podžanr) koncertu.

No, ovog je puta glavni vokali gostiju u Močvari bio rođeni Osječanin Zlatko Burić, po osobnom mišljenju čovjek koji zaokružuje trojac internacionalno najrenomiranijih hrvatskih glumaca (uz Višnjića i Šerbedžiju) i jedan od kreatora utjecajne perjanice eksperimentalnog teatra, Kugla glumišta. S napunjenih 28., Burić je otkantao ondašnje društvene prilike u Jugi i otputovao u Kopenhagen davne 1981. godine. Štošta se otad izdogađalo, ali ono najvažnije za prispomenuti jeste da je Burić iz prvog reda pratio razvitak danske kinematografije u jednu od utjecajnijih i autentičnijih u Europi. Popularni Kićo glumački je uzletio kad i njegov kolega Mads Mikkelsen te njihov redateljski pandan, Nikolas Winding Refn, u kultnom krimi-trileru Pusher iz 1996. Iznjedrio je Pusher još dva, podjednako uspješna nastavka, a Kićo će glumiti istoimenog junaka u Refnovom trileru Bleeder iz 1999. godine. Zaslužio je Burić otad pojačanu potražnju i razne strane koprodukcije, a bolji poznavatelji hrvatskog filma pamte ga u ulozi boemski odsutnog oca u sjajnom Marasovićevom Comic Sans iz 2018. godine.

Dozovimo se u sadašnji trenutak i s novopečenim znanjima – sve to navedeno, jamčilo je – pa ako ništa, kvragu – jedan zanimljiv koncertni doživljaj. Nije da sam ih u posljednje vrijeme imao mnogo, premda se i u Tvornici kulture nažalost, istovremeno, održavao zgodan event.

FOTO: Jahvo Joža

FOTO: Jahvo Joža

Kako je koncert bio sjedećeg karaktera, u onom natkrivenom polu-vanjskom prostoru Močvare, moje su zanimanje i zaintrigiranost dodatno rasli. Čekalo se pola sata od najavljenih 20h, ali ono što je uslijedilo prebrisalo je moje početno mini-razočaranje. Uz Zlatka Burića, na binu su se popeo trojac njegovih danskih kolega – Henning Frimann, Jorgen Rasmussen te Peter Ole Jorgensen.

Zapravo, ništa u samom početku njihovog performansa nije odavalo dojam da će se ta bina Močvare kroz iduća nepuna dva sata pretvoriti u dadaistički centar Zagreba, neki kvazi Cabaret Voltaire ili neki opskurni dada jazz klub u Zurichu, Berlinu, Cologneu kao da je 1921.

Show je lagano kretao, potpomognut hmeljom, kako kod publike, tako i kod izvođača. Isprva sjedeći koncert se s tijekom vremena i protokom piva sve više pretvarao se u stojeći, a pod utjecajem karizmatičnog Burića, koji se doimao poput debljeg Einsteinova brata ili simpatičnog ‘mad scientista‘ upravo ispalog iz američkog SF filma 50-ih, cijeli je auditorij ubrzo živnuo shvativši o kakvom se događaju radi.

Svašta se danas, opravdano ili ne, može nazvati eksperimentalom, pa i biti nazivano pretencioznim radi toga – no Burićev četveročlani bend nipošto ne spada u tu kategoriju. Lišeni bilo kakve nadmenosti, ludi znanstvenik Kićo i njegovi danski prijatelji zaveli su nas performerskim divljaštvom i neobičnošću pojave. Ne da je neobičnost kao takva ili nekakva bizarnost ta koja privlači sama po sebi – nego njihov uspjeh da sve izgleda i zvuči tako promašeno, raštimano i da su oni tako opušteni prema tome te da uživaju.

FOTO: Jahvo Joža

FOTO: Jahvo Joža

FOTO: Jahvo Joža

Išli su kroz setlistu bez ikakvih pretenzija da njihova umjetnost bude Kunst, nego su se opijali, divljali, vikali i naricali u mikrofone, radeći začudno smiješne poteze, geste i grimase, a ja sam malo-pomalo gledao prema publici želeći pročitati koji je generalni konsenzus među posjetiteljima. Gotovo svi oni, 60-70 koliko ih je bilo na ovom raštimanom spektaklu, imalo je smiješak od uha do uha, kroz dobar dio koncerta. Sad zamislite što bi se dogodilo da je Burić odlučio biti hodajuće povrće kako to povremeno zna biti.

FOTO: Jahvo Joža

U jednom trenutku, trojica jazzera pridružila su se kao puhačka sekcija (rog, trombon, saksofon), no njihov smisao na bini bio bi mi izmakao da se dogodio na početku koncerta. Ovako, nakon nekog vremena mi je jednostavno bilo svejedno – bilo mi je dobro; ma šta dobro – bilo mi je odlično, ma koliko god nepripadni i neusklađeni mi se učinili s četvercem kojem je esencija umjetničkog djelovanja bazirana upravo na neusklađenosti i improvizaciji.

FOTO: Jahvo Joža

Do kraja koncerta, niti kontrole potpuno su se pogubile, a moj je zaključak da to nije bilo slučajno nego planski, a ovakav eksperimentalno teatralan doživljaj, kakvim su nekad svjedočili dadaistički i nadrealistički obožavatelji ili nešto kasnije, fanovi Captain Beefhearta ili Pere Ubua, nešto je što će mi puno duže ostati u bližem sjećanju, a to puno više cijenim.

Ono što smatram izrazito važnim za istaknuti jeste činjenica da se nipošto ovdje ne radi o lošim glazbenicima – dapače, perkusionist Peter Ole Jorgensen blizak je suradnik Davida Thompsona iz spomenutog Pere Ubua, a što pojašnjava eksperimentalne afinitete TIG-a. Drugi udaraljkaš nazovi bubnjar, Henning Frimann, u skladu s reputacijom ove telepatske grupe, udarao je po nekim improviziranim bubnjevima – metalnoj rešetci, praznom kanisteru i putnom kovčegu. Dvojcu vokalista, Buriću i Rasmussenu, pripao je zadatak animiranja publike u čemu su bili više nego uspješni te su bili vitalniji nego što bi netko očekivao od ljudi u šestom desetljeću života.

Rijetko je tko mogao biti nezadovoljan doživljenim, a Burić je pozdravio publiku, zahvalio im se što su se pridružili na ovoj, zagrebačkoj stanici njihova intergalaktičkog putovanja, nakon čega su se zaputili u backstage. Iskoristio sam priliku te sam otišao tamo kako bih ih pozdravio te im se zahvalio na svemu, a Zlatku sam, kao student filmske režije, najavio kako ću ga doskora angažirati bude li prilike. Pogledao me u križ te krajnje pristojno, ali i dalje nekako glumački, teatralno lakonski kratko odgovorio: „Očekujem.”

Držim te za riječ, Kićo.