Bio je to travanj ove godine, kada sam na društvenim mrežama naletio na novi album koji me ostavio paf. Događaj je to koji se, prije i poslije, jasno, dogodio bezbroj puta, ali kod ovog me albuma izrazito privukao naziv (Tarot funk) kao i dizajn covera (Dino Santaleza, ex-Pridjevi, Para Lele – Vila Propuh Studio), prije nego li znanost o izvođaču. Samo ‘nemanja’ nije mi govorilo previše – vezivao sam to više uz Srbiju negoli Hrvatsku, da bi tek nešto kasnije shvatio da iza cijelog projekta stoji Luka Šipetić, momak koji je istarskoj autorskoj sceni poznatiji kao gitarist alt-folk benda NLV te Para Lele, spin-offa nekadašnjih perjanica hrvatske psihodelije, Pridjeva, kao i eksperimentalnog elektroničkog benda Pastele.

Premotajmo malo vremensku crtu koji mjesec unaprijed, do, recimo, srpnja, kada je najavljen nemanjin jesenski koncert u KSET-u. Imao je bend već nekih nastupa, na festivalima kao što su Indirekt u Umagu, Tam-Tam u Sućuraju te Velvet na Krku, kao i jedan Lukin samostalni jam u Zagrebu na Ribnjaku – ako se ne varam – ali su me te prigode jednostavno omašile zbog plejade drugih obveza; također, nastupali su kao predgrupa Kikagaku Moyju u ljubljanskoj Šiški 14. kolovoza, ali taj sam koncert pak propustio iz prostog razloga što sam na Kikagaku Moyo otišao u Vintageu dan kasnije.

Dogegasmo se do tog 17.10., na dan koncerta, kada sam pomislio kako ću navečer otići i svjedočiti toj hipnozi u nekom razumnu krugu od 100-150-max. 200 ljudi, jer je album preslušanih mizerno nezasluženih 5.000 puta u šest mjeseci, ali već samo skretanje pred KSET me zapanjilo – pred klubom je bio tako ogroman broj ljudi, iznad svih mojih predodžbi, da sam se odmah u startu zaputio unutra zauzeti dobar pole position.

Osobno mi je drago zbog Cortine d’Ampezzo koja je nastupila kao predgrupa, jer danas je uistinu raritet vidjeti jedno skijalište da se pored karijere skijališta odluči  na glazbenu karijeru tako da – sve pohvale ekipi! Ovu užasno bezveznu šalu na stranu, moje isprike Cortini koja je bila kolateralna žrtva moje kronične nevolje da se ranije zaputim na koncerte, jer sam prosvjedočio 5-10 minuta njihovog nastupa, ako se svjedočenjem može nazvati čekanje u redu za pivo.

Nekih 15-20ak minuta po najavljenoj satnici i krenuli smo na kozmičku odiseju. Ne znam za ostale, no ja sam uživao jedino u pivi i svejedno sam se mogao vrlo lako zamisliti kao usamljeni jahač iz El Topa ili nekog stripovskog djela Alejandra Jodorowskog, koji luta distopijskim, postwestern-morriconeovskim pustopoljinama, dok bi me nemanja drugi momenat zabacio na anatolsku visoravan zahvaljujući vidljivim utjecajima turskog psych-funk rocka 60ih i 70ih, ali i funka te world musica općenito.

Sjajna ekipa provjerenih i već dokazanih glazbenika iz brojnih bendova u sastavu Šipetić, Leo Beslać (kljave), Matej Perić (bubanj) te Laura Matijašević (bas), suvereno je vladala nastupom i atmosferom iako su vjerojatno i oni bili iznenađeni sjajnim odazivom publike koja ih je došla počastiti dolaskom na premijeru albuma te su u tih sat vremena šamanskom posvećenošću znali nagraditi znatiželjne. Svakako vrijedi istaknuti i gostovanje Lukinog imenjaka i sudruga iz Pastela i povremenog suradnika ovog portala, Luku Čapetu za gitarom te Karla Lugarić na bongosima.

Inače, koncept nastanka albuma sadržavao se u tome da bi se snimale pjesme prema motivima mističnih tarot karata, stoga ne čude nazivi pjesama poput The Hanged Man, The Wheel of Fortune ili The High Priestess (na kojoj izvrsne vokale pruža Nikol iz NLV-a), koji su samo dodatno pojačali taj baxterovski (kodna riječ Jefferson Airplanea za LSD) psihodeličan efekt, a koji je, da bi dojam bio potpun, maksimalno narajcan sjajnim vizualnim projekcijama koje potpisuje mladi umjetnik Die Zoone.

Epilog – ova eklektična instrumentalna blenda psihodeličnog rocka, funka, folka i world musica sljedeći je naš glazbeni izvozni proizvod u inozemstvu budemo li se prema ovom bendu ophodili kao prekjučerašnja masa.

Acid Mothers Temple su 30. u Tvornici, pa, iako su Seveni odličan odabir za predgrupu – apeliram kod glazbenih organizatora na veću inkluziju nemanje. Moramo misliti i na (ne)manjine!