Vijest da će Iggy Pop u Budimpešti ovoga ljeta održati koncert nakon 25 godina izbivanja iz mađarske metropole automatski me natjerala na pripremu logistike za put i odlazak, unatoč sredini radnog tjedna.

Iggy Pop na trenutnoj turneji, koja istovremeno i završava s ovim jučerašnjim u Mađarskoj, pravi presjek karijere kroz apsolutni best of odabranih pjesama (uz neke minorne izostanke), a zadnji put smo ga u Hrvatskoj mogli gledati na INmusic festivalu 2013. godine. Tko je razmatrao vidjeti ovog 72-godišnjaka prije negoli prestane sa svirkama (da ne ureknem), najbliže što je mogao bilo je sinoć u Budapest Parku, prekrasnom prostoru koji izgleda kao mali festival. Iznenađujuće za park, sve je na drvenim daskama tako da nema mogućnosti prašine, okruženi ste shopovima, šankovima, toaletima i restoranima brze hrane, tako da jednom kada uđete – uopće nemate potrebe izlaziti. Iznenadilo me što je prostor prilično manji nego što sam očekivao, a sudeći po svjetskim glazbenim zvijezdama koje tamo nastupaju – iznenađenje bude dodatno veće.

Odličan ambijent Budapest Parka

Kako je već navedeno, Iggy kombinira legendarne hitove Stoogesa sa svojim solo stvarima te uključuje i poneke obrade. Prije njega publiku su zagrijavali Black Bartók te Cruel Hearts Club, jedni blueseri s elementima elektronike pomoću koje rade interesantne sampleove u autorskim pjesmama, drugi su all-female tročlani sastav koji se predstavlja kao genuine australski grunge pop. Čuli smo pokoju obradu svjetskih hitova, čuli smo i neke autorske stvari – cure znaju raditi svoj posao te sasvim korektno znaju animirati publiku. Zvuk s pozornice je čist, precizan i jasan, a tako se nastavilo i na Iggyju.

Najavljen nekoliko minuta prije pola 9, Iggy je izašao nešto ranije i s pomlađenim sastavom i s puhačkom sekcijom krenuo prašiti koncert od sat i 40-ak minuta. Jesmo li ga očekivali odjevenog od pasa prema gore? Naravno da ne. S obzirom da je setlista s cijele turneje praktički jednaka, nije tu bilo nekih iznenađenja – Iggy je išao odmah ‘u sridu’ – otvara s „I Wanna Be Your Dog“, nastavlja s „Gimme Danger“ i odmah lupa na evergreen „The Passenger“ – mobiteli u zraku, rulja u laganim mosh pitovima, stariji došli na svoje. Drago mi je što su se mobiteli s vremenom stišali jerbo je Iggy zadovoljio apetite prisutnih za društvene mreže već na prvih nekoliko stvari. No, ni tu nije kraj hitovima – „Lust For Life“ bila je sljedeća i time je zaokružio prvi nalet hitoidnog repertoara. Drago mi je da sam neke od tih pjesama čuo uživo, no najveći dojam su mi zapravo ostavile one manje poznate – „Mass Production“ i recimo „T.V. Eye“, strašno dobre numere koje su izvedene besprijekorno.

Drugi nalet hitova počeo je sa soundtrack numerom istoimenog filma „Repo Man“, uslijedio je drugi najveći hit „Search And Destroy“, a mogli smo čuti i obradu njegovog dugogodišnjeg (i važnog) prijatelja Davida Bowieja – „The Jean Genie“. Bowie je više puta iz Iggyjevih usta predstavljan kao njegov spasitelj u najtmurnijim i najtežim danima njegovog alkoholizma, a prijateljstvu dodatno kumuje i njihova suradnja na produkcijama međusobnih albuma, pisanja tekstova, glazbe itd. Nadalje smo mogli čuti Urbanovog „Robota“…ups, pjesmu Stoogesa „1969“ osobno najdražu stvar, zatim standardno nabrijavajuće „No Fun“ i „Real Cool Time“, onda je kao uslijedio neki mali bis, da bi se koncert završio s još nekoliko stvari te završnom obradom „Real Wild Child“ od The Dee Jaysa. Očekivalo se da će Iggy za kraj odsvirati Caveovu „Red Right Hand“, no kada se okrenuo iza sebe, benda više nije bilo te nam je demonstrativno odlučio pokazati što misli o tome, razbijajući stalak za mikrofon i naklanjajući nam se na odličnoj recepciji benda i njegove velikosti. Tako da Cavea ovoga puta nismo dobili, tko zna zbog čega, možda zato što je satnica pokazivala kraj, odnosno 22 sata.

Još nekoliko misli o samom koncertu: scenski, sve pristojno. Scenografski i izvedbeno – previše ziheraški i „kao po špagi“, bez otvorenosti k improvizacijama i nečem drugačijem, onaj tko je upratio turneju uživo ili putem Youtubea potpuno isto mogao je vidjeti i jučer – odlazak pred publiku u prvim redovima i pjevanje s njima, cuganje iz pehara, razbijanje stalka, koreografija…ne može se čovjeku ništa zamjeriti, star je, vjerojatno izmoren od takvog života, no unatoč toj „sterilnosti“ pojavljuje se kod Iggyja taj paradoks da je to zapravo uvelike prihvatljivo, svejedno ćete dobiti eksploziju energije njegovog bivstva na pozornici i raspoloženost, svejedno ćete skakati, dizati ruke, urlati na prepoznatljive stvari i biti zadovoljni što ste svjedočili rock legendi.

Neumorno nastavljajući svoj diskografski put, 2016. je objavio album u kolaboraciji s Joshom Hommeom „Post Pop Depression“, a kroz dva mjeseca izlazi novi materijal pod nazivom „Free“, kojeg se najavljuje kao mračni, moguće i finalni jauk ovog divljeg pradjeda punka. Vjerojatno nema potrebe ikom više naglašavati produkciju i kreativnost neumornog djedice, no 20-ak dana nakon toga albuma najavljuje se  i objava polu-autobiografske knjige. Pametnom dosta – Iggy je institucija rocka, punka, grungea i živuća legenda – nazočite mu dok još imate vremena.