Konačno su se dogodili i ti dani, dvodnevlje 18. i 19. lipnja, kada je nesumnjivo najveći stadionski rock bend današnjice, američki Foo Fightersi, uveličao već samu po sebi magičnu lokaciju pulskog amfiteatra.

Na stranu ću ovom prilikom ostaviti dio seta svojih promišljanja o Foo Fightersima i njihovom frontmanu Daveu Grohlu, koja se djelomično kose s onim jučer viđenim i doživljenim. Koliko god to bilo teško, skrušena srca priznajem kako je ovaj dvostruki koncert očito bio potreban velikom broj fanova iz Lijepe naše i okolice (iako je bilo mnogo onih koji su potegnuli i od dosta udaljenijih mjesta) još od dana kad je najavljen i kad je prouzročio čitavu ludnicu neviđenih razmjera za jedan koncert u Hrvatskoj.

Karizma, ali najviše dobrohotnost jednog Davea Grohla, u potpunom je nesrazu s onim antagonizmom koji smo navikli gledati kod poznatih rokerskih frontmena, a to je bilo nešto što me uvijek lagano brinulo kod njega, ta neka pomama za njim, glazbenim Keanu Reevesom. Kažem, sve neka ide po strani, jer je čovjek nesumnjiva veličina – od početaka 90-ih, kad je bio golobradi bubnjar tih manijaka iz Seattlea, čiji se prljavi, buntovnički grunge imidž uvijek kosio s imenom Nirvana, sve do danas kada je od jednog, meni u očima i ušima dosadnjikavog benda, napravio ponajveću atrakciju iz domene žanra koji je već neko vrijeme na svojim konopcima.

foto: Samir Cerić Kovačević

Pulska Arena bila je, manje-više, puna. Sedam tisuća duša bilo je tamo, po večeri, da svjedoči glazbenom dodiru benda koji polarizira mišljenja publike i fanova do te razine da mi nije jasno kako su neki toliko nastrojeni tome bendu dok ih neki, poput mene (možda pomalo i bez razloga) iz nekog razloga, ne vare najbrže.

Frank Carter i njegov prateći bend, Zvečarke (the Rattlesnakes) bio je odabir Foo Fightersa (ili Los Angeles Agencyja, koncertnog promotora) za predgrupu. Bio je simpatičan i pun hvale, možda malo previše za nekog punk-rockera, za bend pred kojim svira, ali ovaj Britanac prašio je solidno za zagrijavanje iako sam zbog gužvi u redu za šank ipak propustio fokusiranije pratiti njegov nastup. U svakom slučaju je zaslužio da se jednom ode na njegov punokrvni koncert, kad već nisam bio na onom INmusicu kada se već predstavio domaćoj publici.

Dočekao sam i tih 21.15, više iz zanimacije koje će to amplitude dernjave prouzročiti među prisutnima u stoljetnoj Areni, a sasvim jasno, ekspresno izlazak Grohla atmosferu je doveo u očekivane visine. Ta mesijanska figura, najbliže što ćemo ikad doći ostavštini dijametralno suprotnog karaktera Kurta Cobaina, uistinu je karizmatičan do te mjere koliko se o njemu piše. Sam početak nastupa bio je snažan – među prvih par pjesama našle su se Pretender, Learn to Fly, Sky is a Neighbourhood itd., dok je problematičniji dio nastupa bio onaj srednji, kada su mahom izvodili novije pjesme.

VIDEO: Antonino Šimić

Moram priznati kako je koncert u tim trenucima otišao u smiraj kakav nije previše svojstven koncertima stadionskog rock benda iz nekog arhaičnijeg, zlatnog doba žanra 70-ih. Grohl se svakako trudio atmosferu održati raznim egzibicijama, svađanjem s nezadovoljnom obožavateljicom koja je navodno zahtjevala prekid koncerta (u jednom ju malom postotku razumijem), zatim počestom, onom klasično klišejastom komunikacijom s publikom što mu nije nepoznanica pri nastupu, a podjednako, uvjetno rečeno, publici je zanimljiv bio njegov bubnjar (pohvaljujem zvuk bubnjeva na koncertu, nekako sam ih najviše osjetio) Taylor, koji se u jednom trenutku prihvatio frontmenskih zadataka (za vrijeme izvođenja Under Pressure od Queena) dok se Grohl prisjetio kako je to zabubnjati. Šaljivo je Taylor dometnuo kako je Dave, uz Freddiea Mercuryja, najveći frontmen ikada. Također bih izdvojio trenutak izvedbe Blitzkrieg Bop od Ramonesa, koji su također jučer izveli pred pulskim auditorijem i koja je savršeno sjela da se malo razbije nastala monotonija na koncertu, kada su se ljudi uglavnom ljuljuškali bez pretjerane akcije.

Nije moguće održati potpunu pažnju lagano opijene i na moment pre-euforične publike svih dva i pol sata, koliko su jučer nastupali (od 21.15, koji minut kasnije, do nekih 23.45-23.50), tako da je razumljivo zašto su ubacili uspješnice drugih bendova u svoj repertoar. Još je jedan zanimljiv moment obilježio koncert, kada su pozvali obožavatelja na stage, točnije za bubnjeve, a momak iz Manchestera, kako smo kasnije doznali, potpuno je ovladao situacijom, na veliko iznenađenje kako publike, tako i Grohla.

U konačnici sam završnicu koncerta propustio zbog reda za WC, što mi je pomalo ubilo dojam, tim više jer sam očekivao da će koncert u konačnici trajati ta obećana tri sata.

I da budem iskren – da sam svjedočio jednom od najvećih koncerata u svom životu – pa, produkcijski zasigurno. Iako u meni ostaje žal za prvim koncertom, jer sam vjerovanja da su ipak najbolje od sebe dali dan prije, u utorak. Ali nekako mi se koncert, unatoč veličini benda, unatoč magiji lokacije i svim ostalim parametrima I varijablama, nije učinio nečim što će mi čak i na kraju godine biti najbolji koncert u 2019.

Ipak, treba pohvaliti organizaciju Los Angeles Agencyja, od prvog dana i najave koncerta, pa sve do ovog produkcijskog pakla u Areni. Organizirati da svi uđu (relativno) na vrijeme, jer su redovi bili ogromni, da svi budu usluženi, da čaše za pivo (30kn, ali hajd, donekle mi je jasno) budu perive a ne plastične (trend koji je u Europi na snazi već neko vrijeme, kakav je i kod nas prisutan na nekim festivalima, kao što je recimo Hoomstock, po čemu ovaj koncert ipak nije prvi kako je promoviran), sve ovo bilo je iznimno zahtjevno, a po prihvatljivoj cijeni za ulaznicu. Jedini veći minus organizatora koji bih se usudio spomenuti bio je punkt sa sanitarnim čvorovima, koji je bio prenapučen u gotovo svakom trenutku, jer je bilo uistinu previše ljudi na naprosto premal broj Toi-Toija.

Neka hvala Daveu Grohlu i Foo Fightersima – za mene ostaju relikt nekih, za rock boljih vremena, kojih se ne sjećam jer u njima nisam živio, ali da je lijepo imati štimung gotovo trosatnog, stadionskog koncerta na ekskluzivnoj lokaciji u Puli – itekako je dobar osjećaj. Nosat ću ga kroz život, pa koliko god da mi trebalo da cijelo jučerašnje iskustvo još jednom bude evaluirano u glavi.