U osječkoj galeriji Kazamat sinoć je otpočela dvodnevna revija hrvatskog kratkog filma – 4. po redu Filmska Runda.

Za one koji još nisu upućeni, Filmska Runda festival je kratkometražnog filma u organizaciji udruge Teatar To Go, koja djeluje na području suvremenog kazališnog stvaralaštva i audiovizualne djelatnosti. Festival se ove godine službeno održava kroz dva dana, a osim standardne projekcije filmova, imamo i popratne programe uz radionicu montaže “Kö – MôNT – Låž” od 28. svibnja do 1. lipnja, samostalnu izložbu fotografija osječkog fotografa Zlatka Balentića, koje su nastajale usporedno sa snimanjem dokumentarnog filma “Osijek – ruka koja daje”, koji se također jučer prikazivao prije službenog otvorenja festivala, u 18 sati. Također, za “noćni” glazbeni program zaduženi su DJ Kema i DJ Umbo.

Jučer je, kao i kroz cijeli svibanj, vrijeme naprosto derutno i nezahvalno za održavanje bilo kakvih vanjskih aktivnosti, pa je tako i festival umjesto u dvorištu Kazamata održan u unutarnjim prostorima. Posebno me iznenađuje što su unatoč kiši i promjenjivom vremenu, Osječani popunili sva sjedeća mjesta i atmosfera je bila više nego ugodna i neopterećujuća, što su vrlo uspješno dočarali svi volonteri i organizatori Runde, prvotno besplatnim upadom, kokicama, aperitivima, pristupačnim cijenama alkoholnih i inih pića, uvijek na dispoziciji za sve upite putem info pulta itd. itd.

Moram priznati da mi je ovo prva Filmska Runda u matičnom mi gradu, prošlih godina sam ih propuštao što zbog boravljenja izvan grada, što zbog ostalih neodgodivih obveza, no ove godine sam odlučio prisustvovati pa makar sjekire padale s neba ili eksplodirao neki reaktor u našoj blizini. Odmah ću reći kako, očekivano, nisam pogriješio – Filmska Runda je opušten, vrlo dobro organiziran festival s vrhunskim odabirom filmskog materijala, revija koju preporučujem svakom Osječaninu da je pohodi danas, a ako ne danas, definitivno iduće godine.

Foto: Kristina Alilović

Idemo nakratko prokomentirati što smo sinoć imali prilike gledati: u 18 sati prikazivao se dokumentarni film “Osijek, ruka koja daje” redatelja Ivice Šute, film koji ne prikazuje Osijek u njegovom klišejiziranom, za turiste primamljivom kanonu u maniri pješačkog mosta, Drave, Tvrđe ili konkatedrale zajedno sa secesijskom Europskom avenijom, već nam nastoji dočarati odnos “generacija vs. generacija” kroz pripovijesti Osječana starije generacije, koji su udisali dinamiku grada kroz ratno i prijeratno razdoblje te onu generaciju 21. stoljeća, kako bi se na adekvatan način prikazao diverzitet mišljenja i odnosa prema sadržajima i dinamici (pasivnosti) koju je grad nudio nekoć i danas. Negativan prizvuk kroz čitav film zapravo je realističan prikaz današnje indiferentnosti, nezainteresiranosti i pasivnosti mlađih sugrađana, iako je sadržaj u gradu, osim naravno nekih trendova u umjetnosti, zapravo jednako, ako ne i više zastupljen nego prije i da postoje entuzijasti i sugrađani koji raznolikim programima nastoje, ne oživjeti, nego održavati grad na određenom kulturološkom nivou kakav on i zaslužuje.

U 20.45 uslijedilo je službeno otvorenje festivala od strane organizatorica, a kroz kratak uvod pobliže su doznačile što nas sve čeka u nastavku i u sutrašnjim terminima. Budući da o svakom prikazanom filmu mogu zasebno napisati karticu dvije, potrudit ću se biti što sažetiji, budući da smo imali prilike gledati 12 naslova. Prva na redu bila je Festivalska Runda s četiri nagrađivana kratkometražna filma, a projekcije su započele s filmom Sare Jurinčić – “3. rujna 2015.“. Ovaj eksperimentalni devetominutni film prikazuje nam vrhunski editing kroz prizmu novinskog članka te osobnih košmara u glavi naratorice nakon spoznaje o obiteljskoj nesreći. Uslijedio je igrani film Dubravke Turić pod nazivom “Trešnje“, kojega je ukratko predstavila i približila glumica Areta Ćurković. Ovaj polusatni uradak fokusira se na obitelj u Dalmatinskoj zagori, prvenstveno na odrastanje dječaka Jakova (kojega je fantastično odglumio Roko Glavina) i obiteljskoj tragediji koja je zauvijek promijenila njegov život. Hrvatski kratkometražni filmovi stvarno se mogu pohvaliti brojnim talentiranim redateljima, scenaristima i ostalom ekipom oko pojedinog projekta, budući da je “Trešnje” vrhunski snimljen, odglumljen, kadriran i izveden narativni prikaz svakodnevnih borbi, tuge, sreće i svih životnih emotivnih stadija jedne obične obitelji.

Foto: Kristina Alilović

“Biciklisti” je animirani film Veljka Popovića koji govori o biciklističkoj utrci u malenom mediteranskom gradu i o dvojici najboljih biciklista koji se natječu, istovremeno razmišljajući o “dami s balkona”, koja ih “potiče” da putem svojih seksualnih fantazija što brže stignu do cilja, dok istovremeno u grad uplovljava prekooceanski brod s kapetanom kojega svi žele vidjeti. Interesantno realiziran, eksplicitan i humorističan film dostojno je prikazao nekoliko ljudskih slabosti i oblika ponašanja kroz dvije različite situacije. Za kraj glavnog dijela programa prikazao se film “Nitko nije savršen” redateljice Barbare Vekarić, a najavila ga je glavna glumica Tena Pataky. Film je snimljen prije dugometražnog prvijenca redateljice “Aleksa”, a govori o djevojci Stefani koja posjeduje veliku nesigurnost i strah od razotkrivanja njenih asimetričnih grudi na putovanju sa svojim školskim kolegama. Isto kao i kod “Trešnji”, ostao sam oduševljen količinom kvalitete, dojmljive realizacije, dobre glume mladih pojedinaca i vrlo dobre montaže, a s obzirom da još “Aleksu” nisam pogledao, pravo je vrijeme da to sada i napravim.

Foto: Kristina Alilović

Nakon kratke pauze, Vedran Šuvar uveo nas je u Fokus rundu, koja se ove godine bavi procesom montaže u filmskoj umjetnosti. Približio nam je svoj proces odabira filmova koje ćemo gledati, naglašavajući kako su izabrani filmovi nastali u proteklih 30 godina u produkciji hrvatske kinematografije te se pokušava prikazati presjek montažnih postupaka po raznim rodovima te utvrditi raznolike autorske pristupe montaži. Tako smo imali prilike vidjeti film eksperimentalni “Dogs, Moon River and Baudelaire” Marije Kovačine, još jedan eksperimentalni “Showgirls” Mire Manojlovića, videoinstalaciju “Pilot 01′” Gorana Škofića, dokumentarni trominutni “Proljeće na baušteli” Željka Radivoja, a imali smo priliku gledati poznati film iz 1991. godine u režiji Gorana Dukića – “Mirta uči statistiku”. Uslijedili su još dokumentarni “Ime majke: Naranča” Jasne Zastavniković iz 1996., “Škver Blues” Gorana Čačea te animirani “Miramare” Michaela Müllera.

Prve večeri imali smo prilike doživjeti uistinu odlično probran presjek kratkih filmova naše kinematografije, a vjerujte mi, nećete zažaliti ako danas date priliku festivalu i prisustvujete programu koji počinje već od 17 sati kroz druženje s filmašima “Dođi i pitaj”. Čeka vas i škola dokumentarnog filma Restart, spomenuta radionica autorskog filma i montaže te Studentska runda s novom količinom, vjerujem jednako kvalitetnih uradaka. Nemojte da vas kiša spriječi.