Treća sreća, kažu. I bila je, po pitanju Sea Star festivala.
EXIT-ova filijala proteklog se vikenda više nego uspješno održala u umaškom resortu Stella Maris (trebalo mi je nepune tri godine da pronađem leksičku poveznicu između Stella Maris i Sea Star). Festival je bio uistinu sjajan te će s vremenom zasigurno postati jedan od najjačih hrvatskih festivalskih aduta (ako to već sada nije, što bi bio uspjeh obzirom na tri godine postojanja) i s razlogom će pobrati dionicu festivalskih nagrada – ali da je sve bilo savršeno, sasvim očekivano, nije.

Krenimo redom.
Prvi dojam o ovogodišnjem Sea Staru bio je izrazito negativan, iako to nije direktna krivnja festivala nego unajmljene zaštitarske službe – „[umetnite prezime jednog od kolovođa braniteljskog prosvjeda na Savskoj]security“. Moje mišljenje o ovoj tvrtci, njenom vlasniku i njegovim poslovima sada je potpuno ostavljeno po strani, jer nit je čovjek odgovoran za ponašanje svojih djelatnika, niti oni snose krivnju za išta vezano za njega. Međutim, kao pripadnik novinarske sekcije, pred festival dobio sam mail, kao i moja pratnja, u kojem stoji kako se moramo javiti „obezbeđenju“ da nas propuste do press centra, kako bismo mogli u miru podići svoje akreditacije. No u trenutku dolaska, koji je bio oko 18:30h u petak, što je relativno rano, mimo svih mogućih gužvi i termina (press služba festivala radila je od 18-01, ukoliko se ne varam), rečeno mi je da ne mogu ući u festival jer nemam ulaznicu niti narukvicu. „Razumijem, ali…“ ponavljao sam kao papagaj, uz uporno pokazivanje maila koji jasno pojašnjava moje namjere.

Momcima iz „obezbeđenja“ nije bilo do šale niti do kompromisa, pa sam se gorko posvađao s njima, jer sam nepotrebno gubio 45 minuta svog vremena na nešto čemu nisam ja kriv, a to me nevjerojatno nervira, pogotovo ako je moj pristup do jedne razine bio sasvim normalan i pristojan. Štoviše, u trenutku jednog mog čitanja maila, jedan od zaštitara, vidno obdareniji humorom i vokabularom, ispravio me kada sam čitao srbizam „obezbeđenje“ iz maila dometnuvši kako on nije obezbeđenje već „osiguranje“. U jednu ruku, i festival snosi krivicu jer nije na početne ulaze stavio neki štand za nas bijednike s pressa, kako bismo pokupili svoje narukvice (kao što je praksa na valjda svakom ostalom festivalu u svijetu) i tako izbjegli ovakve randevue. Situacija se razriješila nakon što sam namolio jednog od momaka s ulaza, koji je imao strpljenja saslušati i pročitati mail, i koji je otišao pojasniti zaštitarima o čemu je riječ, da bi me tek onda pustili. Čak ni djevojke koje su radile na regularnom ulazu nisu bile informirane o stanju stvari. Uglavnom, situacija je posljedica tog sindroma umišljene moći kojom zaštitari nerijetko (čast izuzecima) vole misliti da vitlaju, kao i njihovi kolege iz policije.
Da se razumijemo, nisam bio jedini s ovim problemom. Jedno 30-40 ljudi, koji su bili kupci VIP karte, shvatili su vrlo brzo da i nisu baš very important person na sličan način.

Međutim, prešlo se i preko toga, pa sam se povratio do svog smještaja. Moram ovom prilikom iznimno pohvaliti festival – smještaj koji se mogao rezervirati preko službenih stranica varirao je od mjesta u kampu do nešto luksuznijih bungalova, mobilnih kućica iz resorta i apartmana, za uistinu prihvatljive cijene. Naravno, turistička sezona još nije uzela zamaha, kućice bi bile oprazne da nije festivala, stoga su se festivalski oci s upraviteljima resorta vjerojatno našli na pola puta, za solidnu olakšicu svih posjetitelja koji su taj benefit u konačnici i iskoristili.

Prvi dan startao sam uz Foxa, novosadskog repera i člana beogradskog Bassivityja, koji je nastupio nakon High5-a. Visoku petorku, nažalost, propustih, što mi zadaje određen žal jer mi je njihov koncert uvijek drag.
Fox je, za vrijeme svoje satnice, šurio bika, bio u gasu, čak je bio i Maradona, a još uvijek relativno slabu posjećenost sam je dodatno “začinio” izvevši dio pjesme od, kako sam naknadno saznao, turbo folk pjevačice Nikolije?! Granica rapa i cajki nikad nije bila tanja, na trenutke se i ne prepoznaje skrivena pod krinkom nekog koktela elemenata balkatona/reggaetona i onog plačljivog američkog trapa. Taj trend koji njegova izdavačka kuća trenutno najviše monetizira svakako je iskoristio i Fox. Nakon njegovog niza uspješnica, nekolicine stvari sa Trap Guru Trap Boss albuma iz 2014. i dueta s KUKU$IMA (Oće kurac, Maradona w/Goca RIP), palicu je prepustio Vojku.

Odjednom sam se osjećao kao DMX 1999., na 30-godišnjoj obljetnici Woodstocka. Nisam ni primijetio, a bio sam okružen sa 36 milijarda ljudi. Još mi uvijek nije najjasnije kako su se ti ljudi stvorili, dojma sam, ni iz čega. Vojko V bio je klasični Vojko V – nešto slabiji live (iako se i u tom segmentu vidljivo popravlja) nadoknadio je samim postojanjem svoje diskografije i širokog materijala objavljenih što kroz svoje solo napore, a što kroz Kišu Metaka i Dječake. Činjenica da je najbolji regionalni reper, po mišljenju mene, već više godina također ne odmaže u cijeloj priči. Provozao nas je kroz svoj bachovski opus, izazvao šutke i čas-katarze, čas-ekstaze jednako oduševljenih mladaca kao što sam bio ja one tinejdžerske večeri u ex-Mini Teatru prije već devet godina. On je bio, da skratim, odličan, a njegov DJ bio je VRH. Čak ću mu oprostiti to što sam ga prije umaškog nastupa redovito zaticao u svojoj pašteti, bakinom vrtu, trezoru Federalnih rezervi i El Doradu, gotovo svakog jebenog dana zadnjih nekoliko mjeseci. Ali, kad već mora netko, bolje da je Vojko.

Pauzu između njega i američke jazz-traperice IAMDDB iskoristio sam upoznavanje festivalske lokacijom, koja je nešto drugačije raspoređena od premijernog izdanja 2017. godine. Prošle godine sam uzeo pauzu pa nisam siguran otkad je tako. Kratko se zadržah na Octopus stageu te Silent stageu, atrakcije koja me smori do granica neizdrživog nakon samo pet minuta, a koju svejedno uvijek barem vremenski toliko otprakticiram na svakom festu. Simpa pojava, treba reći, ali nikako moja šalica čaja.

IAMDDB sam slušao li-la, a zapažanja o njenom nastupu mogu svesti pod činjenicu da je, dojma sam, 97,8% ukupnog feedbacka publike otišlo na njen najveći hit, pjesmu Shade, koju je, istinabog, zakucala; ili je to jednostavno do toga da je val euforije zbog poznavanja pjesme zapljusnuo sve iz publike pa tako i mene.

Potom sam se relocirao s pratnjom do Nautilus stagea, smještenog na terenu najvećeg domaćeg teniskog turnira, ATP Umag, da vidim što će reći srpski kolektiv HAZZE. Prije njih sam kratko poslušao Smokea Mardeljana, čiji rep mi je u tom trenutku bio dosadan, moram priznati, pa je došlo do prvog sjedenja, što je bio apsolutni krivi potez. Odrastanje, odnosno, starenje, počelo je lagano uzimati maha, uz kombo radnog dana i taljiganja do Umaga, pa sam se nekako prebrzo našao odsječen od dovoda energije, i to me koštalo boljeg praćenja Hazzeovaca, kao i Krankšvestera, za vrijeme kojeg sam se umalo doslovce uspavao, a ako vam to uspije na koncertu Krankšvestera, znate i sami – to nikako nije niti može biti od alkohola, nego uistinu težeg oblika umora.

Drugi dan započeo je nešto kasnije – Oko 22h, na binu glavne Addiko Tesla pozornice popeo se Momčilo uz Instruktore. Baš kao i na Ferragostu prije dvije godine, naizgled apsolutnu nepripadnost festivalskom rosteru Bajaga je zamijenio respektabilnim nastupom evocirajući svačije tinejdžerske godine i ispijanje Ribara u sedmom-osmom razredu osnovne, na školskim igralištima, uz pijane naricaljke kako su baš naricateljevi DRUGOVI biseri rasuti po cijelom svijetu, ali samo ako svijet u toj protu-mccluhanovskoj konstrukciji predstavlja ono selo/grad gdje živi i u kojem pohađa školu. Plavi safir, Kad hodaš… ma ne moram vam ni nabrajati, vjerujem da sve znate. Bajaga je Bajaga, ma koliko god užasno loših i neshvaćenih fora ja bio u stanju smisliti na temu njegove nepripadnosti lineupa, i kao takav će uvijek biti faktor u ovog napaćenoj regiji.

Slično do u točku vrijedi za Hladno pivo i njegova dežurna katicu-za-sve, Milu Kekina. Od mladenačkih dana po Gajničkim garažama, pa do subotnjeg nastupa na Sea Staru, HP-ovci su se isprofilirali kao ponajvažniji punk-rock bend ove kvazidržavne tvorevine. I baš kao i Bajaga, Kekin i njegovi pivari znaju recept kako natjerati suzu iz oka, a pivo u grlo (ili po osobi pored vas) jer su i oni imali fordovu traku kad je hitmejking u pitanju u čestim fazama 30-godišnje karijere. Zanimljivo je da su upravo ti, koji su mi se činili kao višak, ispalo ugodno iznenađenje. To je valjda obično tako sa svim bendovima, na svim festivalima, gdje pivo kupujete karticom za koju ne znate koliko novaca na njoj imate, a nostalgija igra ključnu ulogu.

Dupke ispunjen prostor glavnog stagea nagovještavao je veliki događaj, kojeg je najavio i uz brzinsku selekciju reperskih klasika ubrzao hrvatski DJ i promotor, Phat Phillie. Publiku su neočekivano dodatno nahajpali nigdje najavljeni Frenkie i Smoke Mardeljano, koji mi je ovako odmornijem puno bolje sjeo za razliku od jučer. Smoke je i dalje jedan od vokalno najčistijih hardcore repera koje regija ima, i neka ga takvog.

Nije prošlo predugo, a na bini su se pojavili Wu-Tangovci uz sve salve oduševljenja koje možete zamisliti kada si u glavi rezonirate da ćete upravo svjedočiti koncertu neupitno najutjecajnije grupe u cijelom jednom glazbenom žanru. To sranje morate cijeniti sve i da ne patite od glazbofilije. Iskreno, nisam osjetio tu dozu euforije još tih trenutaka. Na Wu-Tangu sam već bio, na onom, za mene osobno, mitskom posljednjem izdanju šibenskog Terranea 2013. kao 19-godišnji akreditirani seronja, stoga sam bio lišen dijela tog first-tajmerskog osjećaja sreće. Dijelu tog neodređenog i teško izrazivog (jel ovo riječ?) osjećaja kumovala je i činjenica da Wu-Tang nije kompletan, iako točno pamtim da se najavljivalo drugačije. Štoviše, nedostajao je Method Man koji je najjača individualna struja grupe (iako ne treba potcjenjivati RZA-in producentsko-mentorski primat) te Raekwon, pa mi je to nekako, kao, loše sjelo. Nakon što se taj osjećaj isprao, nakon te 42 sekunde, nalijevao sam se uz vikanje „Keš vlada svuda oko mene, KREMA, dolar, dolar – račun“ dok me okruživao cijeli čopor ljudi s Wu-wearom, do te razine da sam i sam požalio što nisam ponio svoju duks majicu WTC-a iz doba fascinacije rapom i njujorškim Shaolinom. Ukratko, nastup je bio povijesan, kako za sve prisutne, tako i za mene. Drugi put na Wu-Tangu, to mi je zgodno ponoviti samom sebi. Nemalom broju ljudi pružili su lijepu uspomenu pozivom da bengaju s njima na pozornici, a pozdravili su i svog „hrvatskog brata“, Phat Philliea, zaslužnog za poveći kotač razvoja hrvatskog rapa. Sve u svemu, neke stvari je bolje vidjeti i osjetiti, nego o njima čitati.

I to je bilo to, što se tiče festivala. Kruzao sam po pozornicama u pratnji svoje vjerne community managerice, posla koji je, uistinu nimalo nepotistički, obavljala djevojka. (@mixetagram, naglasak priča pod nazivom SEA STAR 2019)

Sea Star je, što se tiče glazbenog dijela, zaslužio solidno visoke ocjene. Imam tu nekih sitnih zamjerki, recimo to da se festival podosta oslanja na taj elektroniči žanr, protiv kojeg osobno nemam ništa, dapače. Međutim, kemijski sastav mog tijela nije bio podudaran sa većinskim, za vrijeme festivala, pa i nije bilo drukčije za očekivati. Općenito, malo mi je žao što je takav trend primjetan i kod matičnog EXIT-a, to možda mrvicu preveliko oslanjanje na dojutarnje aftere uz električare i obilje legalnih supstanci – legalnih ako ste o njima diskutirali sa pravnim disleksičarem.

Osim toga, ide mi, evo najiskrenije, na snošajno pomagalo to EXIT-ovo konstantno trabunjanje „o porukama mira i ljubavi iz regije“, kao da je itko s festivala realno mario o tome i kao da je to nešto o čemu se tako, pomalo isforsirano, treba polemizirati. Istina, dijalog je itekako potreban, ali na pravim mjestima, u pravim uvjetima. Festival, gdje se većina dolazi razdevetati od alkohola i droga, definitivno nije takvo mjesto – pa tu već zbog upravo spomenutih varijabli neće dolaziti do tenzija i problema! Da ne budem ipak tako vječno ciničan prema nečijim, vjerojatno iskrenim naporima; osoba sam koja zna dio problema s kojima su se Dušan Kovačević i ekipa iza festivala suočavali početkom milenija kada su iz ničega pokrenuli festival, koji je danas jedan od najvećih i najcjenjenijih svjetskih festivalskih platformi, izuzmemo li franšizne američke Lollapalloze, prokletom celebrity kulturom ogađene Coachelle, Ultre i slične (dobro, Europa ima Sziget, Primaveru, Roskilde, Pinkpop itd, ali oni su startali od nule – EXIT iz minusa). Čak je organizirana tribina u subotu u 19.30h, kada sam poprilično glasno hrkao 400 metara dalje, o potrebi za dijalogom s ciljem boljitka društvenog stanja u regiji, na kojoj su pričali Kekin, Bajaga, Kovačević i Vili Bassanese, gradonačelnik Umaga i za koju mi je žao što je bila kolateralna šteta zgusnutog mi rasporeda za vikend.

Ali, dozvolit ćete mi skepsu da povjerujem u sve te poruke, a onda se kartica, platežno sredstvo na festivalu, naplati 15 kuna. Doduše, istina je da su svi imali priliku dobiti taj novac nazad, iako su festivalske glavešine mudro ciljali na to da će mnogi sačuvati karticu kao memorabiliju umjesto povratka tih 15 kuna, to čak i razumijem. Kvragu, pa sam sam i ove godine sačuvao karticu, iako je identična onoj otprije dvije godine.

Međutim, nije mi jasna jedna stavka, a to je da, ukoliko na karticu uplatite, recimo, 1300 kuna, i potom zatražite povrat svojih sredstava dok imate, bubam, 750, dobit ćete 500 kuna nazad kao maksimalan refundacijski iznos, dok će 250 kuna organizator sadržati sebi. To mi je ultimativni žabarski potez na kojeg ovim putem pljujem, jer ako je netko već došao na tvoj festival s namjerom da se zabavi i svoj novac potroši, tko si ti da mu zbog bilo čega uskraćuješ povrat novca? Plus, nisam to vidio nigdje posebno apostrofirano, nego relativno sitnim slovima napisano na festivalskoj brošuri. UKOLIKO jest drukčije, da je to bilo na sva zvona komunicirano, kako i treba biti, upućujem iskrene isprike EXIT-ovoj fondaciji i ljudima iza nje.

Da sumiramo: Sea Star je sjajno organiziran festival, koji ima čitavu plejadu prednosti i poneke, nekad nezanimarive nedostatke, o kojima držim da ne treba šutjeti, nego diskutirati kako bi se potencijalno iznašlo neko najbolje rješenje u svačijem interesu. Očekivati da dvodnevni događaj festivalskih razmjera, koji posjeti 40.000 ljudi, prođe bez ikakvih incidenata (ili problemčića, kao što je onaj s početka teksta, ako ga se sjećate u moru mojih krajnje nepotrebnih opisnih detalja) ravno je onoj mogućnosti da je vaš, tada 14-godišnji prijatelj, spolno općio sa strankinjom onomad kad je „bio na moru“.

Stvar je dugogodišnje logističke prakse ljudi iz organizacije, kao i njihovog velikog truda, da sve prođe koliko toliko u redu i da oni razmjerno budu financijski nagrađeni za svoje napore, te na koncu konca – dovedu bendove koje masa ljudi na ovim prostorima možda nikada ne bi gledala/slušala, i na tome sam im ja osobno više nego zahvalan. Festivalska ulaznica koja je dugo bila 249 kuna, zaista nije problematična cifra. Sanitarni čvorovi bili su više nego u redu, redovi za piće bili su maksimalno skraćeni (najduže što sam čekao bilo je aproksimativnih minuta i 44 sekunde), a cijena piva (Becks, 23 kuna) prihvatljivija nego prije dvije godine, kada je zli hmelj koštao 26 hrvatskih novaca. Meni, a i nekom pametnom, dosta.