“Venecija sjevera”, kako ga često nazivaju, grad je pod sličnom opsadom turista kao i talijanski grad na vodi. Nizozemska prijestolnica Amsterdam, nastao pregrađivanjem rijeke Amstel u 12. stoljeću, danas vrijedi za jedan od najluđih i najslobodnijih gradova u Europi.
Priliku za posjet ovom gradu, uz tri ponajbolja prijatelja, dobio sam uz putničku agenciju Jungle Tribe, i to za vrijeme King’s Dayja koji je ove godine na rasporedu bio 27. travnja. A što reći o Amsterdamu? Današnjem prosječnom turistu prve bi asocijacije bile klasične partijanerske stavke – trava, gljive, Heineken i red light district, ali taj je grad toliko puno više od toga. Dio o povijesti grada, neraskidivo vezanog za širu nizozemsku povijest, proći ću kasnije iz prostog razloga jer mi je prezanimljiva i što je svijetu donijela sijaset noviteta. A i da se iskupim za nešto što se može shvatiti kao popovanje i izdizanje iznad klasičnog amsterdamskog turizma, a s kojim se, kako se može iščitati, i sam donekle “dičim” premda to nije namjera.

Petak, 26. travnja

U Amsterdam smo stigli nakon iznenađujuće udobnog putovanja od 17-18 sati. U dobrom društvu, ponešto sna i pripremljeni pokoji film, izdrže se i gore stvari. Po dolasku i ostavljanju stvari u hostelu (nekadašnjem zatvoru), uz dobro raspoloženog vodiča i animatora Borisa, zaputili smo se u šetnju gradskim uličicama, gdje smo imali priliku svjedočiti toj znamenitoj, Nizozemcima svojstvenoj arhitekturi i gradu premreženom bezbrojnim kanalima i mostovima. Posjetili smo nakratko i kuću Anne Frank, ali samo izvana te smo prošetali do meni zanimljivog hotela Hotel Prins Hendrik, s kojeg je u drogom izazvanom ludilu pao i tom prilikom poginuo slavni jazzer Chet Baker 1988. godine. Prolaskom kod glavne stanice, koja je u neposrednoj blizini spomenutog hotela, rekreirao sam očevu fotku s njegova putovanja u Amsterdam 1984. godine.

Prvi dan smo, u pravilu, uglavnom šetkali naokolo. Prvo kava na gradskom trgu, zatim prvi coffee shop – zatim piva, pa drugi coffee shop, pa potom druga piva i put na počinak. Prvi je dan ipak bio rezerviran za lagano upoznavanje s gradom i onaj klasični turistički, da ne kažem narko-turizam. Još je jedna važna stavka – prvi dan pokupili smo jednodnevni Amsterdam pass, s kojim smo htjeli dodatno istražiti popularne gradske turističke atrakcije.

Subota, 27. travnja

E, drugi dan. King’s Day, nacionalni praznik koji se od 2013. slavi 27. travnja jer je to datum rođenja kralja Willema-Alexandera. Ako 27. travnja padne na nedjelju, praznik se pomiče na subotu, 26. travnja.

Svi u gradu nose narančastu boju koju tradicionalno vezujemo s Nizozemcima (zbog povijesno popularne političke frakcije Orange), cuganje na javnom mjestu je, za razliku od drugih dana, dozvoljeno. Na svakom se ćošku partija, veselje i svakakvi ulični performansi mogu se zateći posvuda. Taj dan smo uz neizbježno i besciljno glavinjanje rezervirali za – uzimanje nizozemskih veselih tartufa. Sve što mogu reći o tom ludom danu jest da ga nikad neću zaboraviti, i da sam djelomično na račun tog iskustva snimio film na konto kojega sam upisao filmsku i TV režiju u Zagrebu. Od prekrasnog zelenila u parku do košmara u ludom danu ludog grada. Jako bogato iskustvo, koje bih danas ipak drukčije prekrojio, ali za koje sam svakako zahvalan.

Nedjelja, 28. travnja

Treći dan našeg boravka u Amsterdamu odlučili smo naposljetku posvetiti – kulturi. Od 11 h dopodne krenula je naša 24-satna putešestvija po popularnim turističkim destinacijama, pa smo tako prvo zašli u muzej Vincenta Van Gogha.

Van Gogh Museum

Za čovjeka koji za života nije bio prepoznat – prilično posjećen muzej, što se i može očekivati. Osim klasičnih sastavnica svakog umjetničkog muzeja, radova, eksponata, pojašnjavanja artističkih faza (iznenađenje mi je bila faza posvećena Japanu, tada trendu u europskoj kulturi).

Izdvajaju se tu i ta poznata i ekstenzivna korespondencija s bratom Theo, koji mu je kroz život bio najveća podrška. Naposljetku, dokumentirana je u tom kolopletu kronologije života i djela njegova sve progresivnija borba s vlastitim demonima i mentalna degradacija, zbog koje na koncu i znamo za epizodu s Gauguinom i lijevim uhom, kao i suicidalni svršetak.

Fotografiranje bilo kakve vrste u muzeju, koji je dom najvećoj kolekciji radova Van Gogha na svijetu, strogo je zabranjeno te će fotke s ove lokacije izostati. Vrijedi napomenuti da su u stalnom postavu izložena su neka od najpoznatijih djela, poput Jedača krumpira, Spavaće sobe u Arlesu, Sijevača, brojnih autoportreta, Cipresa i Žute kuće.

Po odlasku iz Van Goghova muzeja, pokušali smo ući u Rijksmuseum, najpopularniji muzej u zemlji, ali zbog prevelike gužve mi je grad ostao dužan, za neka druga vremena. Šteta, volio bih vidjeti tu enormnu Rembrandtovu Noćnu stražu, ali bit će prilike. Inače, pored statue posvećene Rembrandtu na jednoj lokaciji u gradu nalazi se ‘oživotvorena’ Noćna straža.

Hermitage Amsterdam

Stanka za pivo, pa Hermitage Amsterdam. To je podružnica slavnog muzeja Hermitage iz Sankt-Peterburga, smješten uz rijeku Amstel, u zgradi bivšeg ženskog staračkog doma iz 17. stoljeća. Otvoren je 2009. godine kao kulturni most između Nizozemske i Rusije, s ciljem da približi bogatu kolekciju Ermitaža zapadnoj publici.

Muzej priređuje velike izložbe temeljene na zbirkama iz Eremitaže u Sankt-Peterburgu, jedne od najbogatijih svjetskih kolekcija umjetnosti. U njemu se mogu naći djela imena poput Rembrandta, Rubensa, Matissea, Van Dycka, Cézannea, Maljeviča i Kandinskog. Izložbe su bile tematski postavljene i obrađivale raznolike povijesne i kulturne teme. Među najzapaženijima bile su one posvećene Petru Velikom i njegovim europskim utjecajima, portretima i privatnim predmetima carske obitelji Romanov (Fabergeova jaja), zlatnom dobu nizozemske umjetnosti iz 17. stoljeća te Katarini Velikoj i njenoj kolekcionarskoj strasti. Jedna od značajnijih izložbi bavila se i poviješću židovske zajednice u Rusiji, prikazujući običaje, svakodnevni život i naslijeđe kroz muzejske artefakte i osobne priče. Svakako I dakako, preporuka za ljude takvih afiniteta. Nakon kraćeg odmora u lijepom vrtu Hermitagea, pošli smo dalje.

Museum Het Rembrandthuis

Zaputili smo se zatim do još jednog od dvojca najpoznatijih nizozemskih slikara i najvećeg majstora nizozemskog zlatnog doba; majstora igre svjetla i sjene, Rembrandta. Rembrandtova kuća, danas muzej (Museum Het Rembrandthuis), nalazi se u samom srcu Amsterdama. U toj je kući slavni nizozemski slikar živio i radio od 1639. do 1658. godine, u razdoblju kad je bio na vrhuncu karijere, ali i u godinama koje su vodile prema njegovom osobnom i financijskom slomu u poznim godinama.

Zgrada je restaurirana kako bi prikazala autentičan izgled kuće iz 17. stoljeća. Posjetitelji mogu proći kroz dnevni boravak, kuhinju, atelijer i prostor gdje je Rembrandt držao svoju privatnu zbirku umjetnina, oružja, školjki, relikvija i kurioziteta. Puno toga rekonstruirano je prema popisu imovine koji je sastavljen kad je Rembrandt bankrotirao, što omogućuje detaljan uvid u način na koji je živio i stvarao.

Vrijeme je prolazilo, a tako I radna vremena institucija u koje čovjek ima mogućnost otići. Ipak, sljedeći izbor nipošto nije razočarao. Otišli smo u Eye, filmski muzej.

Eye Filmmuseum

Eye Filmmuseum nacionalni je filmski muzej Nizozemske, ali i jedan od arhitektonski najprepoznatljivijih objekata u gradu. Smješten je sjeverno od glavne željezničke stanice (Amsterdam Centraal), odmah uz obalu rijeke IJ, do njega se dolazi kratkom besplatnom vožnjom trajektom. Otvoren je 2012. godine u zgradi futurističkog dizajna, a već sam izgled muzeja daje naslutiti da se unutra ne radi o tipičnoj kulturnoj instituciji.

Muzej je posvećen povijesti, čuvanju i promociji filma u svim njegovim oblicima. Njegova zbirka sadrži više od 55.000 filmova – od nijemih klasika i eksperimentalnog filma do suvremenih produkcija. Osim filmske arhive, Eye posjeduje i brojne plakate, fotografije, scenarije, tehničku opremu i druge artefakte vezane uz povijest sedme umjetnosti, a unutra muzej ima vlastite restauratorske kapacitete čime posredno sudjeluje u digitalizaciji i prezervaciji tamošnje filmske kulturne baštine.

Unutrašnjost muzeja podijeljena je na nekoliko cjelina. U središtu je stalna postava koja se ne temelji na tradicionalnom prikazu povijesti filma, već koristi interaktivne projekte i instalacije kako bi posjetitelje uvela u proces stvaranja i doživljaja filma. Izrazito zanimljiv segment je mogućnost ‘sudjelovanja’ u filmu preko green screen tehnologije što smo prijatelji i ja objeručke prihvatili te si nekoliko takvih filmova poslali putem maila.

Amsterdam Canal Cruise

Obilazak Amsterdama u brodici po tim bezbrojnim kanalima i prolazima činio se kao prigodan način za vidjeti grad iz druge perspektive. No, činjenica da smo taj dan prijatelji i ja napravili pozamašan broj koraka, kao i da je kišica rominjala po našoj zatvorenoj kabini brodice, nekako nas je ukunjala. Možda je za ljepšeg i toplijeg vremena ovo aktivnost koju se bezrezervno preporučuje; možda su naša očekivanja i fizičko stanje bili u tom trenutku prepreka do većeg prepuštanja samom iskustvu – u svakom slučaju, prošlo se i to.

I to je, nakon brzog objeda, bila posljednja aktivnost u ovom kulturi posvećenom danu. Osobno, žal je za Rijksmuzejem, propisnom obilasku kuće nesretne Anne Frank (samo smo ju posjetili izvana), kao i posjete Heineken Experienceu. Za neupućene, Heineken, kao jedan od globalno najprepoznatljivijih pivskih brendova, potiče upravo iz Amsterdama. No, nije za žal, treba ostaviti vrata otvorena za novo druženje s gradom – u nešto manje festivalskoj atmosferi nego je ovo premijerno bilo.

Ponedjeljak, 29. travnja

Ponedjeljak je bio dan polaska doma, ali kako je put bio planiran u popodnevnim satima, ostalo je vremena za još jednu aktivnost. Kako je Amsterdam Pass aktiviram 28. travnja oko 11h za posjet Van Goghovom muzeju, tako smo do 11 uspjeli ugurati i amsterdamski zoološki vrt tik prije 11. Neću detaljizirati mnogo oko posjeta zoološkom vrtu osim puke faktologije, a neću uplivati niti u raspravu o etičkim načelima održavanja zoološkog vrta jer stručnjak za to nisam, a argumenti zašto bi ili ne bi takve institucije trebale postojati jaki su za oba stajališta.

ARTIS – Amsterdam Royal Zoo

Nije iznenađenje da se radi o najstarijem zoološki vrt u Nizozemskoj, osnovanom 1838. godine, koji je i jedan od najstarijih u Europi. Smješten je u četvrti Plantage, nekoliko minuta tramvajem od centra, i prostire se na oko 14 hektara. Iako je zoo, ARTIS je zapravo puno više – kako to obično biva s takvim institucijama, barem kad su veći gradovi u pitanju, riječ je o kombinaciji zoološkog vrta, botaničkog vrta, akvarija, uz dodatak planetarija i muzeja mikroba.

Park je osmišljen tako da više podsjeća na urbano šetalište nego klasični zoo. Staze su sjenovite, arhitektura povijesna, a paviljoni diskretno uklopljeni u prostor. U njemu živi oko 700 različitih vrsta životinja, uključujući lavove, žirafe, zebre, pingvine, gorile i rijetke vrste ptica i gmazova. Akvarij je posebno zanimljiv: starinska zgrada iz 1882. krije tropske ribe, morske pse, koraljne grebene i nizozemske riječne ekosustave. Osim toga, Micropia, jedinstveni muzej mikroorganizama, interaktivni je prostor posvećen svijetu bakterija, gljivica i virusa koje ne vidimo, ali nas svakodnevno oblikuju.

Po završetku posjeta zoološkom, zaputili smo se do još jednog coffee shopa, posljednjeg za Amsterdam u mandatu ovog putovanja te je uslijedio povratak kući. No prije samog, 17-satnog putovanja, imali smo još jedan stop.

Zaanse Schans

Udaljeno 20-ak minuta sjeverno od Amsterdama, Zaanse Schans je živuće muzejsko selo. Smješten uz rijeku Zaan, ovo mjesto rekonstruira svakodnevni život Nizozemske iz 18. i 19. stoljeća. U drvenim kućama, radionicama i vjetrenjačama rade pravi obrtnici, proizvode sir, klompe, ulje, senf i keramiku, baš kao nekad.

Selo je nastalo kao projekt očuvanja tradicionalne nizozemske arhitekture i industrijske baštine. Mnoge vjetrenjače i kuće ovdje su prenijete iz okolnih sela i ponovno sastavljene, a neke su originalno ondje i sagrađene. Danas se ovdje nalazi više od 10 aktivnih vjetrenjača, uključujući one za piljenje drva, mljevenje boja, prešanje ulja i proizvodnju senfa. Moguće je ući, popeti se do mehanizma i vidjeti kako funkcionira energija vjetra pretvorena u snagu industrije.

Osim vjetrenjača, Zaanse Schans ima muzeje i radionice, kao što su muzej klompi (gdje je uključena prezentacija o tome kako strojno nastaju tradicionalne nizozemske klompe), mini siranu sa svakodnevnim demonstracijama, radionicu kovača, staklara, kao i pekaru specijaliziranu za tradicionalni medenjak (speculaas). Tu je i Muzej Zaan sa stalnom postavom o razvoju industrije u ovom kraju, uključujući brendove kao što su Duyvis i Albert Heijn, čija je prva trgovina upravo ovdje rekonstruirana.

Ovdje se popio posljednji Heineken, uz propisnu zdravicu, nakon čega smo sjeli u bus za Zagreb. A sada, nešto više o onome što sam u međuvremenu naučio o Amsterdamu i Nizozemskoj. Meni je bio užitak ovo pisati, a bude li barem jednoj osobi drago što je nastavila s čitanjem do poslije ovoga dijela, moj je cilj ispunjen.

Luda povijest ludog grada

Idemo proći jedan poveći krug oko iznimno zanimljive povijesti ovog grada koji je svijetu podario umjetnike poput Rembrandta, nogometaše kao što su Johan Cruyf, Ruud Gullit i Dennis Bergkamp; inspiraciju su svojevremeno iz njega crpili Van Gogh i njegov nesretni prezimenjak Theo, Johannes Vermeer, Hieronymus Bosch i cijeli niz slikara iz zlatnog doba. Znanost i filozofija također su bili krucijalni za razvoj trgovačke sile – Nizozemci su doslovno gledali u daljinu, a svejedno ostajući posvećeni detalju. Godine 1608., Hans Lippersheey izumio je prvi praktični teleskop, dok je nešto kasnije, Antonie van Leeuwenhoek – ako pamtite iz satova biologije – izumio mikroskop. Nisu zapustili ni plemenitu misao – židovski prebjeg, slavni filozof Baruch Spinoza djelovao je u ovo to zlatno doba. To je sintagma koje se mnogi danas ipak skanjuju zbog velike uloge ondašnjih Nizozemaca u valu kolonizacije i trgovini robljem, no do toga ćemo doći.

Za mnoge je u povijesti – i daljoj i bližoj – Amsterdam bio egzistencijalni spas; bilo da ste protjerani sefardski Židovi s Pirinejskog poluotoka s kraja 16. stoljeća, bilo da ste marokanski ‘gastarbajter’ iz 1960-ih. I ta progresivnost, sloboda, nešto je što je grad činilo otvorenim i naprednim otkako je dio zemljovida. A upravo se izrada zemljovida, kartografija kao vještina, isprofilirala u Amsterdamu. To će biti ključno za kasniji razvoj grada i tadašnje nizozemske republike. Kada je Antwerp, tadašnja regionalna metropola, pao pod španjolski dominion 1585. godine, brojni su trgovci i bankari, španjolski i portugalski Židovi, francuski hugenoti te flamanski tiskari prebjegli u slobodni Amsterdam koji uskoro postaje trgovačka sila s kojom se ni jedan London s početka 17. stoljeća nije mogao mjeriti.

Dolazak flamanskih tiskara potaknuo je razvoj znanosti i kartografije do novih razina, jer je znanje o tiskarskim tehnikama liberaliziralo tiskanje i objavu spisa i radova, do razine da je čak i Galileo Galilei, nakon inkvizicijskog suđenja u Rimu, u Amsterdamu tiskao svoj rad Dvije nove znanosti (1638.) u tiskari Lodewijk Elzevir, što je potvrdilo grad kao utočište za slobodu znanstvene misli.

Trgovina i ekonomija kao pokretačke sile

U godinama prije velikog ekonomskog i kulturnog procvata, Nizozemcima je kruh donosila trgovina, i to trgovina haringom. Otud i izreka da je “Amsterdam nastao na ribljim kostima”. Ta vještina – ribarenja i pregovaranja, računanja, trgovine i brodogradnje, pa sve do iz toga proizašlih disciplina oko financija, računovodstva i sijaseta vještina – razlog su zbog čega su Nizozemci ubrzo postali jedna od najbrže rastućih ekonomija ondašnjeg zapadnog svijeta, a Amsterdam financijsko i logističko čvorište velikih trgovačkih ruta i tokova. Uvidjevši da im geografski položaj uvjetuje bavljenje trgovinom prekomorskim rutama, Nizozemci su gradili sve jače i bolje brodove, sve do trenutka dok nisu imali flotu jaču i od tradicionalno dominantnih moreplovaca kakvi su Portugalci i Španjolci.

Ključan trenutak dogodio se 1603. godine osnivanje VOC-a (Verenigde Oostindische Compagnie), nizozemske istočno-indijske kompanije. Ova prva svjetska megakorporacija – koju se dan-danas nadugo i naširoko proučava na ekonomskim fakultetima i koja je praktički predstavljala državu unutar države jer je imala svoje zakone i svoju privatnu vojsku, u ime Nizozemske upravljala je svjetskom trgovinom začinima i resursima, kolonizirajući brojne prekomorske teritorije. Njeni su moć i utjecaj bili toliki da je direktno proizvela svoje istočno-indijske i zapadno-indijske pandane kod Engleza, Francuza, Danaca, Šveđana – čak i Austrijanaca i Prusa, a na svom vrhuncu imala je flotu veću od velike većine ondašnjih država.

Rapidan gospodarski razvoj, potaknut trgovinom začinima i resursima iz prekomorskih kolonija, pretvorio je malu republiku u ekonomsku perjanicu koja je imala najveći prihod po glavi stanovnika – pazite sad – neprekidno od 1600. do 1720. godine! I to se događalo iz Amsterdama, iz ureda VOC-a ili GWC-a, zapadno-indijske kompanije. Sve to uvjetovalo je 1609. godine osnivanje prve svjetske burze i osnivanje prve javne banke – Amsterdamsche Wisselbank (Bank of Holland) – koja je nudila račune neizravno pretvorljive u kovanicu, a smatra se pretečom središnjih banaka. Kroz stabilizaciju valutnog sustava i uvođenje bankovnog guldena kao međunarodne rezervne valute, postala je ključni financijski čvor 17. stoljeća, utječući na razvoj banaka poput engleske i švedske.

Znajući sve navedeno, zanimljivo je proučavati Nizozemsku kao primjer proto-moderne ekonomske zajednice. Navest ćemo još i zanimljiv  primjer prvog ekonomskog spekulativnog bubblea, tzv. tulipanomanije. U periodu od 1634. do veljače 1637., do pucanja balona, cijena tulipana – tada pomodarstva – bila je toliko visoka da se jedna lukovica tulipana mogla prodati za 10 godišnjih dohodaka vještog obrtnika. Pucanje tog bubblea, doduše, nije imalo preveliki utjecaj na nizozemsku ekonomiju koliko je bio šokantan društveno-ekonomski fenomen, prvi takav u povijesti.

“Rampjaar”

Sve ovo uglavnom je potrajalo do 1672., u nizozemskoj historiografiji znane kao Rampjaar ili – godina katastrofe. Moćne susjedne države Nizozemske – a to su tada bile Britanija, Francuska, Španjolska i tada invazivna Švedska, uz njemačke državice, pa i Habsburška monarhija, nisu baš blagonaklono gledale na bogaćenje Nizozemaca. Stoga su Nizozemsku napali Francuzi Luja XIV, a blokadama vični Britanci, s kojima su povremeno Nizozemci tih godina ratovali, uspostavili su pomorsku blokadu. Ipak, uz pomoć saveznika, svetog rimskog cara Leopolda, zatim Danaca i Šveđana, rat je popustio, a Nizozemci su se stabilizirali na bojištu.

Ipak, interni nemiri u ovoj godini doveli su do prevlasti utjecajne političke frakcije oranžista u pojedinim gradovima, a reformatorski državnik Johann de Wiit je, u novonastaloj panici i pobuni potaknutoj od oranžista, zajedno s bratom Corneliusom svirepo linčovan i ubijen u Haagu te godine, prilikom čega su im izgrednici čak pojeli dio trupala. Nizozemci su te godine skovali izreku sukladno ponašanju javnost i stanju nacije – “redeloos, radeloos, reddeloos” – što znači “iracionalno, izbezumljeno i bez spasa”. Ne čudi previše s obzirom na maloprije opisano ubojstvo i kanibalizaciju državnika.

Amsterdam danas

Od rampjaara, pa sve do kasnijih vremena, Nizozemska više nije dosegnula razine iz ovih doba, iako je svejedno ostala progresivno i napredno društvo – izuzmemo li ekscese, ponavljam – po kakvom znamo i nju općenito, ali i Amsterdam. Od kraja 18. stoljeća do drugog svjetskog rata, Amsterdamom su gazili Napoleon i Hitler, o čemu svjedoči Dnevnik Anne Frank, jedne od najpoznatijih žrtava holokausta uopće, ne samo u Njemačkoj. Sredinom 20. stoljeća, Amsterdam je polagano dobivao današnje vizure liberalnog hotspota, europskog San Francisca po pitanju hipijevske kontrakulture, a te se reputacije do danas nije oslobodio.

Premda mu je nekada ekscesivna progresivna liberalizacija bila na čast, činjenica da je 70-ih legalizirao prostituciju i lake droge uzela je maha u većim valovima turističkih posjeta zahvaljujući upravo brojnim coffee shopovima, marihuani i čarobnim tartufima, no čini se kako su gradski oci odlučili ponešto napraviti po pitanju shvaćanja Amsterdama kao ‘grada grijeha’. S druge strane, drugi prepoznatljivi gradski element po kojem je, uz Kopenhagen, Amsterdam univerzalno prepoznat – bicikl, stigao je s promjenom gradske urbanističke politike. Nakon niza prometnih nesreća sa smrtnim ishodom, ponajviše djecom (“Stop de Kindermoord” pokret) 1970-ih, grad je preokrenuo prometnu politiku.

Ipak, kako rekoh, Amsterdam je puno više od drogi i bicikla. Amsterdam je posljednjih godina postao europski hub za brojne američke tehnološke kompanije. Privlače ih stabilno poslovno okruženje, porezni režim, međunarodna radna snaga i digitalna infrastruktura. Tesla, Uber i Netflix samo su neke od njih, dok brojne druge kompanije, poput matično nizozemskog Bookinga, ovdje održavaju centralu operacija. IBM, Cisco, Adobe, Oracle, Salesforce samo su još neki od tehnoloških giganata koji europskim operacijama upravljaju odavde.

Zaključak

U svakom slučaju i bez potrebe za razduživanjem, veselim se i nadam novom druženju s nizozemskog prijestolnicom. Ipak, jedan fun fact za kraj – razlika između “Dutch, Holland i Netherlands”:

Netherlands – službeni naziv države koja se sastoji od 12 pokrajina, uključujući i Sjevernu i Južnu Holandiju.
Holland – odnosi se samo na dvije od 12 pokrajina (Noord-Holland gdje su Amsterdam i Haarlem te Zuid-Holland, gdje su Rotterdam i Haag) koje su bile najmoćnije tijekom Zlatnog doba, pa su stranci često cijelu zemlju nazivali “Holland”
Dutch – pridjev koji označava nešto ili nekoga iz Nizozemske; bilo da se odnosi na osobe, ili jezik i pojedine posebnosti. Sama riječ “dutch” potječe od stare germanske riječi “dietsc” ili “duutsch”, što je značilo “narodni” ili “jezik običnog naroda”. Taj izraz koristio se u srednjem vijeku za opisivanje svih germanskih naroda koji nisu govorili latinski – dakle, i za ono što je danas Nizozemska, i za današnju Njemačku. U tom kontekstu, “Deutsch” (njem.) i “Dutch” (niz.) imaju zajednički korijen.