Dunja Ercegović je u utorak, 7. svibnja, u šatoru CirkoBalkane u dvorištu Močvare održala svoj posljednji samostalan solistički koncert u Zagrebu pod umjetničkim imenom Lovely Quinces, barem za sada.

Nakon više od četiri godine nesviranja u Zagrebu ni ne treba čuditi brza rasprodanost ovog omalenog šatora u koji stane svega dvjestotinjak ljudi, a koji je postavljen u dvorištu Močvare kako bi klub tijekom skoro cijelog svibnja proslavio 20. rođendan. Jednostavan ambijent, rasvjeta i ozvučenje, ali i pomno birana setlista bili su dovoljni da nas koji smo upoznati s opusom Lovely Quinces natjeraju da pomislimo da je upravo to sve tako tipično ona.

Foto: Monika Bračević (Ravno do dna)

Koncert je trajao nešto više od sat i pol, no Dunja je to vrijeme savršeno iskoristila kako bi nas samo sa svojim glasom i  gitarom sve posjetila kakva je tvrđava bila posljednjih nekoliko godina na našoj kantautorskoj sceni. Podijeljen u dva dijela sastojao se od čistog sjedećeg akustičnog dijela te onog stajaćeg u koji su bile ubačene pedale. Na svojoj oproštajnoj svirci prošla je gotovo cijeli izniman katalog autorskih pjesama, od ”do it yourself” Man on The Run koja je nastala u studentskoj sobi na laptopu, a posvećena je Dunjinom ocu, do jednog od najfriškije objavljenih singlova, električne Sick in The Head.

Foto: Monika Bračević (Ravno do dna)

Tako je svirku otvorila s No Room for Us, a čuli smo i Secret Smile, In Time, Pretty, Tide, Change, Meet Me in Moscow, M, ali i cover Bloody Mother Fucking Asshole Marthe Wainwright, i fascinantno je kako ni jedna stvar nije zvučala kao u svojoj studio/demo varijanti. Tokom cijele svoje karijere pod imenom Lovely Quinces Dunja je smatrana prvom damom ili osobom koja je na neki način pokrenula kantautorski val prije nekoliko godina na hrvatskoj sceni, no ono što smo jučer čuli iako u potpunosti akustično, bilo je više od kantautorstva. Izvedbe koje su većinu vremena imale blues štih, a novije stvari i punk notu jednostavno zaslužuju veću publiku te sigurno ne povlačenje sa scene.

Foto: Monika Bračević (Ravno do dna)

Dunjin glas, taj specifičan spoj nježnih i snažnih laga koji joj je karakterističan, držao je publiku pozornom čitavo vrijeme. No dodatni element koji je učinio Začaranu Močvaru još malo magičnijom definitivno je bila emocija koju do sada nisam u ovakvoj mjeri vidjela na koncertima Lovely Quinces. Upravo intimnost tako malog prostora pružila joj je nesvakidašnju priliku da u tišini prospe svu raskoš svoga talenta pred nas, ali i vrlo simpatično između pjesama komunicira s publikom. I dok je Lovely Quinces ta diva s gitarom i bluesom u prstima i glasnicama, upravo Dunja u pauzama neodoljivo podsjeti na cimericu s genijalnim smislom za humor zbog čijih vas ispričanih gluposti ponekad bude i malo sram.

Foto: Monika Bračević (Ravno do dna)

Ovakav koncert, iako možda malo prekratak, kao uostalom i cijela Dunjina karijera pod umjetničkim imenom Lovely Quinces, činio se savršenim zagrljajem za rastanak. Za sve do sada napravljeno možemo uputiti samo aplauz i nadati se da se brzo vidimo u nekom drugom izdanju.