Kamerunski multiinstrumentalist, kantautor i pjevač Richard Bona posjetio je Zagreb nakon 9 godina stanke. Svojim zaraznim osmijehom, virtuoznim sviranjem i pjevanjem te istančanim smislom za humor osvojio je baš sve prisutne u Tvornici kulture.

Koncertna serija Musicology Barcaffe Sessions ponovno se pokazala kao pun pogodak, s čime bi se, siguran sam, složili svi oni koji su u petak 9. ožujka bili u Tvornici kulture. Nakon sjajnog koncerta Keziaha Jonesa imali smo priliku uživati u nastupu Richarda Bone (Bone Pindera Yayumayalola), kamerunskog virtuoza koji je svojim glasom, stasom, sviranjem, smislom za humor i zaraznim osmijehom rastopio Tvornicu. Niti na jednom koncertu održanom u Velikom pogonu nisam doživio toliku tišinu na dionicama u kojima se bend dinamički spušta, jednako kao što nisam svjedočio glasnijem pozivu na bis. Bona je od samog početka kontrolirao situaciju i od prvog obraćanja publici imao našu bezuvjetnu pozornost.

“Zašto vam je trebalo toliko dugo da me ponovno pozovete?” – pitao nas je nakon 3. pjesme “Don’t stop” koju je 2006. godine snimio u duetu s Johnom Legendom.  Vidno zadovoljan reakcijama publike nastavio je koncert vješto balansirajući između uspješnica kao što su “Shiva mantra”, “O sen sen”, Pastoriusovog “Teen town-a” i kratkih priča iz kojih smo saznali puno o njegovom djetinjstvu, glazbenim uzorima, fasciniranošću glazbom  i glazbenim instrumentima. Iako je uz pratnju sjajnog benda briljirao na pozornici, najveće ovacije dobio je nakon samostalno izvedenih minijatura uz “loop” pedalu, ili kako ju naziva, “voodoo machine”. Tradicionalni afrički napjevi otpjevani “preko” snimljenih vokalnih podloga zvučali su čarobno, a svi oni koji su nakratko zatvorili oči mogli su se naći na prostranstvima afričke savane.

Richard Bona slovi kao vrstan multiinstrumentalist, a u to smo se uvjerili kada je nakon bas gitare i loop pedale sjeo za klavijature. Postoji velik broj glazbenika koji svira nekoliko instrumenata, ali ne na razini na kojoj to radi Richard. U nekoliko minuta na tipkama je odsvirao jazz akorde popraćene minijaturama desne ruke kojih se ne bi posramili ni svjetski majstori klavira, a čitavoj je Tvornici pokazao koliko je muzikalna osoba. 15-ak pjesama predviđenih za ovo druženje prošlo je nestvarno brzo, a publika još nije bila spremna napustiti Tvornicu. Nakon što se bend povukao s pozornice uslijedio je poziv na koji se Richard Bona nije mogao oglušiti. Posljednju pjesmu izveli su svi – publika koja je čitavo vrijeme pjevala jedan ton kao podlogu i virtuozni Kamerunac koji je ponovno oduševio tradicionalnim afričkim melodijama.  “Uspavanka za Zagreb” označila je kraj koncerta, a mnogi će, vjerujem, još dugo razmišljati o onome što su čuli i vidjeli.