Naziv albuma: Teška kao dno

Izdavač: Aquarius Records

Datum izdanja: 22. studenog 2018.

Producenti: Dražen Gavrilović, Sandra Sobočanec i Berko Muratović

Žanr: Pop

Trajanje: 40:20

Broj pjesama: 10

Nakon kratkog EP-a ”Gurni me u valove”, koji je izašao 2017. godine, godina poslije bila je zacrtana za prvo pravo studijsko izdanje ovog zagrebačkog benda, izraslog na temeljima benda U pol 9 kod Sabe, ovaj puta u nešto mračnijem, atmosferičnom i melankoličnijem izdanju. Bend čine: Martina Zvonić (vokal), Ana Opalić (klavijature, gitara i prateći vokal), Sandra Sobočanec (gitara), Helena Ernoić (bas gitara) te Berko Muratović (bubanj i perkusije). Pročitavši ime po prvi puta, čovjek dobije dojam da je to bend s veselim pop pjesmama, no kad se zaviri i posluša sam album, mogu se ipak čuti nešto mračnije tematike koje možda i nisu za svakog slušatelja. No, to naime ne umanjuje važnost samog albuma, nego upravo suprotno – pokazatelj da bend ima što ponuditi, dajući svojoj inspiraciji malo širu sliku, koja se, naravno, uobličila u pjesmama ovog albuma.

Već pri uvodnoj pjesmi – ”Samo da znaš”, može se odmah osjetiti da je pred slušateljem jedno atmosferično i melankolično glazbeno putovanje. Isto tako, pjesma sadrži zanimljivu kombinaciju vokalne interpretacije kroz lagano recitiranje i pjevnog refrena, koja naravno vodi do samog kraja pjesme, kad cijeli bend energično dovede pjesmu do kraja, a onda se sve lagano utiša. Na ”Moram da se skuliram”, slične atmosfere kao i pjesma prije, malo bržeg tempa, dominiraju električne gitare. Naslovna albuma, ”Teška kao dno”, odlično je presjekla melankoliju, i tekstualno je čak i direktna, kritizirajući da je ”sve uzalud”. Gitarski nabijena ”Voljeti te”, dolazi odmah poslije, ima dijelove pjesme u kojima se klavir isprepliće s gitarama, dajući jednu zanimljivu instrumentalnu igru. Povratak melankoliji, već pri prvim taktovima, dolazi s pjesmom ”Znam ja…”.

Na sredini albuma, polako dolazimo do onih, recimo to tako, težih tematika, što se može iščitati iz samih naziva pjesama. ”Tata Kupi Pištolj”, otvara put temama kao što su smrt, samoubojstvo i depresija, koje se još mogu čuti kroz ostatak albuma. Odmah poslije – ”Vrijeme”, savršena pjesma za kišno-noćnu vožnju gradom. ”Taj broj je bio moj”, slična je kao i pjesma prije, no s malo nemirnijom mračnom instrumentalnom atmosferom. Pred sam kraj albuma, što drugo nego ”Pjesma O Smrti”. Kao što sam i rekao već, drugi albuma je dosta mračniji od prvog dijela. Najduža pjesma s albuma, nošena akustičnom i električnom gitarom, koju bojaju perkusije i bubanj, koja se polako gradi iz minute u minutu, možda je i jedina pjesma s albuma koju na prvu jako teško sjeda u uho, no, nakon nekoliko slušanja, postaje jedan od samih vrhunaca albuma. Na samom kraju albuma – ”Bacam Strijele U Budućnost”, koja sumira cijeli album u jednu pjesmu, što instrumentalno, što vokalno (pri tom mislim na tekstove svih pjesama s albuma).

Ti, ja i moja mama, već pri svom prvom studijskom albumu, pokazali su da mogu i da žele ući u pop vode, uzevši najbolje iz ovog žanra, kojeg su obojali nešto mračnijim tematikama. Nažalost, to nisu pjesme koje će se vrtiti u radijskom udarnom eteru (upravo zbog svojih mračnih i teških tematika koje su složene na melankoličnu glazbu), nego će se više preslušavati od prve do zadnje pjesme, tijekom vožnje, u kasnijim satima, kako bi album zapravo slušatelju najbolje i sjeo. Svakako jedan od najzanimljivijih izdanja 2018. godine i preporuka za slušanje.

1. Samo da znaš
2. Moram da se skuliram
3. Teška kao dno
4. Voljeti te
5. Znam ja…
6. Tata kupi mi pištolj
7. Vrijeme
8. Taj broj je bio moj
9. Pjesma o smrti
10. Bacam strijele u budućnost