Nisu prvi put kod nas ali svaki puta oduševe kao da jesu – Ignite je ponovno pokosio Zagreb.
Da sve bude kristalno jasno, moramo uzeti vremenski kontekst ovog događaja. Četvrtak je, radni dan, 31. siječnja. Ljudi sljedeći dan moraju na poslove a osim toga studentima su počeli rokovi i rijetko tko ima vremena za neke lude izlaske. Ipak, ispostavilo se da u Zagrebu ipak postoji određena vrsta “scene” pa je tako i na radni dan, usred rokova, Vintage Industrial Bar bio krcat. Nažalost malo sam zakasnila na Shin ali mislim da sam čula dovoljno (obzirom da i nije prvi put da ih slušam) da dam nekakav komentar.
Foto: Matej Čelar / M^3
Zbog nekih osobnih preferencija Shin mi je relativno dosadnjikav i dosta generičan hardcore bend. Ne mogu reći da je to nešto nužno loše. Naprotiv, zasigurno će oduševiti ljude koji vole takvu vrstu glazbe jer su inače tehnički i energijom skroz okej i tu nemam neke prevelike zamjerke. Inače sviraju nekakav, pa ja bi rekla čvrst i lakopamtljiv melodični hardcore punk.
Za kraj, ne mogu ne spomenuti kako mi se izrazito ne sviđa narativ koji se stvara oko ovog benda. Shin ima žensku vokalisticu – Teu, pa stoga svaki puta kada se priča o njima govori se o “female fronted” bendu. “Female fronted”, da se razumijemo, nije žanr. “Female fronted” je termin koji se koristi u slučajevima kada je vokal benda žena i izrazito je diskriminatoran. Nikada nećete čuti da je neki bend “male fronted” a to se događa zato što se “očekuje” da je glazbenik muškarac. Smatram da se takvi diskriminirajući termini ne bi trebali koristiti ni u kojem žanru, a kamoli u punku koji bi trebao biti revolucionaran i otvoren. Automatski se stvara neka nejednakost za koju nikako ne bi trebalo biti mjesta u ovakvoj vrsti glazbe. Da zaključimo, Tea ima odličan hardcore vokal i može se bez problema usporediti s bilo kojim muškarcem na sceni bez da ju se trpa u posebnu kategoriju jer je žena i vječno uspoređuje s drugim “female fronted” bendovima.
Foto: Matej Čelar / M^3
Nisam sigurna kada je točno tko počeo svirati i koliko je to trajalo, ali činilo mi se da je Ignite svirao pet minuta. Isto kao i za Shin, ovo nije prvi put da slušam Ignite, ali iskreno činilo mi se kao da me adrenalin puknuo kao da jest. Prekrasan presjek starih i novih stvari, bržih i sporijih a sve zaključeno hitovima “Live for Better Days” i “Bleeding“. Ekipa u publici nije stala plesati i skakati, bilo je tu stagediveanja i crowdsurfanja. Atmosfera je bila stvarno prekrasna a vokal Zoli ju je održavao na visokoj razini konstantom komunikacijom s publikom. Kao i obično bilo je tu aktivističkih govora i provlačenja politike i inih tema (što nije ništa novo za Ignite). Ovdje je jedina točka razilaženja između ljudi (barem koliko mi se čini) – atmosfera i tehnika nediskutabilni, komunikacija s publikom izvrsna jedino što nekome paše takva vrsta korištenja platforme koju bend ima, dok bi neki radije samo slušali glazbu. To je ipak do vašeg osobnog ukusa – meni će uvijek pasati čuti neku dobru poruku od benda.
Foto: Matej Čelar / M^3
Sve zajedno, jako dobar četvrtak. Puno hvala bendovima, organizatorima i Vintage Industrial Baru na izvrsnoj svirci – sve je teklo izrazito dobro, bez ikakvih problema i komplikacija. Nadamo se da će ovakvih evenata biti češće.
Komentari preko Facebooka