Naziv albuma: Neobične pjesme običnog psa

Izdavač: Juda Records

Datum izdanja: 18. siječnja 2019.

Producent: Juda Rec Productions

Žanr: psihodelija, blues, rock

Trajanje: 25:16

Broj pjesama: 8

Milan Mijač, najpoznatiji kao bubnjar sinjskog rock benda M.O.R.T., ima i jedan drugi, znatno manje poznat, ali jednako zanimljiv projekt – PBO iliti Psihodelična bluz opsesija. Projekt je nastao krajem 2011. godine, iz autorovog poriva za ispušnim ventilom između turneja s matičnim bendom. Od tada je objavio dva albuma, “Treća dimenzija ne postoji” 2012. i “Sve što nisam htio, dogodilo se!” 2015. godine, a početkom 2019., eto i novog studijskog uratka pod nazivom “Neobične pjesme običnog psa“.

Ono što krasi sva ta izdanja svakako je one-man band pristup snimanju, komponiranju i aranžiranju te kreiranju tekstova. Mijač je čini se neumorno nastojao ispoljiti neki svoj stil i težnje prema drugačijem zvuku, što se ispostavilo kao interesantna pjesmarica raznoraznih žanrovskih kulisa. “Neobične pjesme običnog psa” sastoji se od osam pjesama prilično različitog pristupa i poruka, ima tu svega – od psihodelije, bluesa, soula & gospela, pa do funk, stoner i trip hop momenata. Sniman je u JR Production studiju u Sinju, a za cover slike zaslužna je Lucija Batur.

Album počinje sa zanimljivim uvodom i recitalom “Predstavljam vam…”, da bi se odmah nadovezala prva pjesma “Čovjeka, samo to!”, poletna i pamtljiva stvar sa zanimljivom lirikom i aranžmanom, gdje odmah, pa sve do kraja albuma moram pohvaliti odličan (back) vokal Monike Grubišić Čabo. Prva pjesma pomalo odiše opusom Ramba Amadeusa s albuma “Titanik”, a druga, “Povijest jezika”, u svojoj lirici, pjevačkom i izvedbenom stilu neodovoljivo vuče na radove benda Goribor. “Ne smij se” nas smiruje s laganijim tempom i gitarom, poigravanjem sa stihovima – “kralj sam vrhunskog dna…” kao hommage M.O.R.T.-u, a zatim slijedi “Spavam”, osobno najdraža stvar na albumu zbog svojih psihodeličnih elemenata i zarazne ritmike.

Ako se ikada snimi hrvatska inačica serije “True Detective“, možda bi za intro najprikladnija bila “Teške riječi”, pjesma haunting atmosfere, postepene gradacije instrumenata i korektnim, adekvatno nametljivim recitiranjem. “Pokaži” je tematski nastavak unutarnjeg previranja pojedinca prilično slične šprance ubacivanja Monikinog suptilnog back vokala, a slično se nastavlja te istovremeno završava s “Molitvom”.

Osim što je odličan bubnjar, Mijač sasvim pristojno barata svojim vokalom, vješto taktizirajući dubljim intervalima i pretežito recitiranjem da se ne preforsiraju vokalne sposobnosti, a kako je već navedeno, potpuno je sam odsvirao sve instrumente te ih snimio, a ako toj činjenici pridodamo zanimljivost i diverzitet materijala, možemo zaključiti kako je ovaj album zavidna performansa ove glazbene individue, s eventualnim savjetom za frekventnijim oslobođenjem glasnica, kako ne bi sporedni vokal morao u određenim trenutcima služio kao “slamka spasa”. Obvezna preporuka za slušanje, a ja sam privučen da se bacim na preslušavanje starijeg materijala.