Nisam iskreno mislio da će ikad biti potrebe za ovakvim tekstom. Općenito, da ga netko od nas piše, još manje da to radim ja. Ali, neopisivo mi je drago, iako će mi biti puno draže uspijem li približiti nekome srž i namjeru, zašto ga uopće pišem.

Točno se sjećam današnjeg datuma, te 2013. godine, i te kave u nekadašnjem Big Benu u Osijeku. Par hahara išlo je na redovitu kavu prije/poslije/za vrijeme predavanja na faksu koji se tada još uvijek zvao Odjel za kulturologiju i nije bio pod ingerencijom Akademije. Mala digresija: U vrijeme upisivanja faksa i osnivanja Mixete, bio sam balavi 18-godišnjak koji nije znao pozadinsku priču sveopće političke zadojenosti svega u državi, također i mog fakulteta, nastalog usred potrebe za uhljebljivanjem nekih kadrova HDSSB-a, o čemu zaista ne bih dužio, jer ne zaslužuje biti dio ove naše, vjerujem, lijepe priče.

Kao tek četvrta generacija još neusustavljenog i neuređenog fakulteta, boljke koje se Odjel za kulturologiju (danas: Akademija za umjetnost i kulturu) nije riješio do dana današnjeg bojim se, nismo imali širi pristup nekom organiziranijem obliku praksativnog novinarskog rada (osim radija). Imao sam sreću da na fakultetu upoznam ekipu divljanera jednakih sebi, istinski šarolikih interesa. Sjeli smo na tu kavu, ni po čemu drukčiju od prethodnih, i počeli razglabati, o čemu bi to točno mogli piskarati, u potpunosti neovisno od fakulteta. Širok spektar interesa natjerao nas je na mućkanje, hoće li to biti gaming, sport, film (iskreno, najiskrenije – ne znam kako ovo nije pobijedilo), glazba, što je na kraju, jasno je, bila odabrana opcija. Palo je ime, takvo kakvo jeste te smo započeli s radom na tadašnjem blog.hr servisu, koji vas je zbog takvog sučelja i dnevničkog modus operandija limitirao na jedan post dnevno.

Krenuli smo tako s poslom, odabrali prvotni logo, otvorili Facebook stranicu i priča se počela kotrljati. Sporo, ali pošteno, imali smo taj defenzivno-posvojan odnos prema tome, osjećaj koji pozna svatko tko je na svoju ruku nešto pokretao. Sjećam se, išli smo na početne koncerte u Osijeku o svom trošku, bez ikakvih presica. Zatim smo sjeli s nekolicinom osječkih koncertnih organizatora, i jedan od njih nas je, povodom jednog nadolazećeg koncerta, priupitao koga od nas „velenovinara“ treba akreditirati. Pojma nismo imali za koncept novinarskih akreditacija, niti da možemo ići besplatno po koncertima, toliki je bio taj početni entuzijazam i želja za nekim proaktivnim radom. Tim organizatorima smo samo htjeli dati do znanja da su neki novi kvazinovinarski klinci u gradu te da ćemo izvještavati s tih koncerata, pozitivno ili negativno.

Tek je novonastala situacija otvorila oči svoj sedmorici – besplatni koncerti*. Do dana današnjeg, to je bio i ostao jedan od najvećih benefita ovog posla. A kada si muzikofilni student koji ima gotovo beziznimno besplatan pristup koncertima i festivalima, teško da je nešto bolje od toga.

Naravno, stvari nisu išle bez problema. Kako je to u svakom kolektivu gdje se nađe šest-sedam različitih, ali ekspresivnih i na društvenu dominaciju naviknutih, još nedovoljno razvijenih karaktera, dolazi do brojnih svađa. Zamislite, dvije akreditacije, a petorica izraze želju za koncert, to je samo banalan primjer. Bilo je krvi do koljena i inicijator cijele „idemo-nešto-pokrenuti“ ideje, M.L. Švogor, napušta portal par mjeseci kasnije. Razlog, egoizam (znam i prihvaćam, sve oči su na meni), provokacije, svađe. Novonastala situacija bila je takva da se razgovaralo o neminovnom prekidu rada.

Međutoa, u tim trenutcima sam osobno ponajviše potegao, zajedno s kolegom Brunom (Koić; koji je jedini uz mene ostao u Mixeti od prvog dana) te ne samo da nismo prekinuli s radom – mjesec dana kasnije smo započeli s radom na vlastitoj web-stranici. Ovim putem zahvaljujem mom OŠ prijatelju Domagoju, koji nam je pripomogao da se cyber unaprijedimo novom stranicom, a koju je dodatno podigao na razinu više nakon novih par mjeseci.  Osim njega, zahvaljujem i Chempi, kojeg poznavatelji hrvatskih Youtube prilika bolje poznaju, za trud oko trećeg i zasad konačnog izgleda našeg weba, koji je prvi put objavljen na današnji dan prije tri godine.

Usred prvog weba, u srpnju 2013., počela je prva festivalska sezona i prvi ozbiljniji susreti s festivalima. Svima nam je to bio kao Woodstock hipijima mitske ’69, moj prvi Ferragosto te godine bio mi je kao prva ljubav, nešto eye-opening – da 10 – 15.000 ljudi može biti potpuno pijano (i pijano2) na jednom mjestu bez da nastanu pizdarije, upravo suprotno. Samo se pamtim ta dva-tri dana, kako u šest-sedam ujutro mrrrrtav pijan bauljam jezerom s praznom bocom neke brlje ili dvolitre piva, potpuno promukao, dok pričam s ljudima, novim najboljim prijateljima, koji nude stričeve roštilj kobasice i bakine rakije, i to je bilo to. Bio sam dotaknut, a taj osjećaj nije me napustio ni do sadašnjeg trenutka.

(autor upravo, evo, ovih redova, dok nije imao kose, a bome ni pameti, na nultom danu Ferragosta 2013.; ovo će biti jedina iz privatne kolekcije, i, iako postoji mnoštvo sličnih, neke stvari je pametnije ne dirati)

Uslijedio je Terraneo, posljednje izdanje, baš te 2013., samo dan-dva nakon šta sam se vratio s Ferragosta prepun prljave odjeće i ožiljaka nepoznatog porijekla, kao da sam DiCaprio u Revenantu, ali su tu bila i ostala prijateljstva, iskustva i sjećanja koja ništa neće izbrisati. A taj Terraneo… prvi major festival, za koji nisam uopće vjerovao da ću dobiti akreditaciju. Wu-Tang, Prodigy… suza bi suzu najradije gonila. Sjećam se tog prvog dana i festivalskog pravila kako, nakon što jednom uđete u prostor festivalske lokacije, nema izlaska van, inače se više ne možete vratiti na festival. Ulazim k’o pravi padobranac s torbom, u kojoj su dvije dvolitre piva i neki jado jadni od sendviča, s kojim sada treba izdržati tamo tih desetak sati, do 4-5 ujutro. Ugledam naprijed u redu, zaštitari pregledavaju torbe svima i već se pozdravljam sa sadržajem svoje torbe, kad ono, vade me iz reda i, govoreći na engleskom, šaltaju u drugi, VIP-astiji red, kao „Gospodine, vi idete ovdje“ – bez pregleda torbe. Jer sam imao akreditaciju. Glupavo samobitan osjećaj, ali ga je osjetio tek 19-godišnji balavac te ga jednako pamtim i proživljavam pri svakom sjećanju.

I bilo je tu još masa takvih uspomena, kroz protekle godine. Rasla je popularnost i prepoznatljivost portala, nas kao protagonista iza Mixete te se festivalski bilten svako ljeto eksponencijalno povećavao, a to čovjeku postane vrsta opsesije o kojoj sve znaju oni koji su doživjeli takva ljeta. Zaista, od različitih avantura, eskapada, poznanstava, stopanja, spavanja na najšarolikijim mjestima, bivanja u najšarolikijim stanjima (svijesti i nesvijesti), eksperimentima i eksperimentiranjima… Rado bih razdužio i razdetaljio ovaj memorativni dio teksta, ali čitat će ga svakakvi ljudi i, potencijalno, neke državne institucije krimi-predznaka, a ja još uvijek želim sačuvati neka osnovna ljudska prava, recimo, slobodu. Stoga ćemo ovaj dio izostaviti za neke druge dane i nešto privatiziranije književne oblike putopisno-memoarskih oblika, AKO IKAD.

Vratimo se još zakratko, u tu 2013. godinu, ali u jedan manje sadržajno zanimljiv okvir od festivala – hrvatsku birokraciju.

Kafka na lošem DMT-u sreće Sovjetski savez, tako bih to opisao. Bilo je vrijeme za nekako „ozakoniti“ rad, što smo, nadam se, uspjeli sadašnjom udrugom kojom se bavimo, pod nazivom Mixeta Media. Međutim, tada smo, ponavljam još jednom, uglavnom bili 19-godišnji klinci, koji  pišu službene statute ispunjene formalnom terminologijom dok green-dayaju na svim druženjima i sastancima te smo već tada bili zgroženi (ne)funkcionalnošću, (ne)automatizmom i (ne)digitaliziranošću hrvatskog sustava, od čega mi pri samom sjećanju na te dane rastu sijede. Osobni proces zbližavanja sa zgradom Osječko-baranjske županije u Osijeku, u kojoj su smještene institucije koje se pod svojom jurisdikcijom bave udrugama, tekao je tako da sam u početku tamo išao u košuljama ili barem svečanijim majicama, dok sam kasnije išao u iznošenim trenirkama koliko sam postao/smo postali prepoznatljivi dio tamošnjeg inventara. Naravno, karikiram, ali vjerujem da vam je poanta jasna. Već od tih dana, naš sustav stvorio mi je takvo zaziranje, kreirao je u meni dojam koji ništa slabiji nije ni danas, a to je da je naprosto stvoren da bi poduzetnijim i aktivnijim mladim ljudima na svaki mogući način otežao svaki pokušaj bavljenja nečim, u što nije direktno uključena država. Papir, dokument manjka? Nikada to nisu praštali, ali je puno simptomatičniji problem što često nisu bili ni u najmanju ruku željni pripomoći, kao nekakvi pasivniji i nesretniji Gogoljevi Akakiji Akakijeviči, nezadovoljni zbog vaše mladenačke poletnosti i entuzijazma, a ustvari samo opijeni mržnjom za svoj birokratski „9 do 5 (pa makar i državno-uhljebnički) posao“. Čast nešto ljubaznijim izuzetcima, bilo je i takvih.

Još uvijek u jednom registratoru imam sve dokumente, pa tako i jedan račun slan Državnom zavodu za statistiku, vezan za razvrstavanje tzv. RPS subjekata, ako se dobro sjećam, povodom kojeg smo 2013. ili 2014. morali uplatiti državi 55 kuna, za dokument koji nikad nismo primili. Imam i prepisku sa Facebook stranicom spomenute državne institucije, o toj problematici. Nikada taj dokument nismo primili, u međuvremenu smo zbog promjene zakona bili primorani otvarati novu udrugu, a tek smo po uplati novih 55 kuna dobili zatraženo, a ni to nije prošlo bez nedaća i ponovnog slanja dokumentacije.

(čisto ilustrativno, samo jedan dio birokratskih peripetija. naravno da je u cijelom procesu bilo i ljubaznih djelatnika, koje ovim putem pozdravljam i ohrabrujem, da tako nastave, jer nisu svjesni da su raritet)

Na stranu ovaj nelijepi dio cijele priče, koji, koliko je nelijep, toliko je otriježnjujuć i na neki iskrivljeni način edukativan, jer vas nauči djelomično plivati (ili barem opstajati) u vodama u kojima se bolje snalaze krokodili. Možda to nisam spomenuo nigdje ranije u tekstu, jer pretpostavljam da se, obzirom na naše godine, može pretpostaviti, ali prilikom osnivanja portala, bili smo naivne, idealističke, studentski neizgrađene i neobrađene ličnosti. Šest godina kasnije, a govorit ću iz svoje perspektive kao načelno prve osobe portala, naučio sam toliko novih stvari, da bih osobno bio zadovoljan i da je to jedina svjetla točka posjedovanja portala.

Postoji, u cijeloj priči, puno stvari koje bih promijenio i zbog kojih mi je možda žao što su (bile) takve kakve jesu – to se ponajprije odnosi na sredinu u kojoj smo nastali. Osijek, grad koji mi je tijekom pet godina studiranja postao toliko drag da ga svojatam gotovo kao rodne Vinkovce, jedna je užasno nekohezivna i inertna sredina nepostojeće alternativne scene, unatoč brojnim pokušajima da se takvo nešto ujedini ili da se postojeće napore pojedinaca nazove scenom, a ne onako kako je – puki trud pojedinaca. Nije to ničija krivnja, samo dijagnoza postojećeg stanja unazad zadnjih godina, na što je neupitno utjecala demografska kriza cijelog grada, regije, pa i države, a to je opet diskusija za puno ozbiljnije tekstove od ovoga. Usred takvih okolnosti, teško je ljudima povezati se s radom jedne grupe ljudi poput naše, u takvim, rekao bih, polusivim okolnostima. Dodajte u jednadžbu da ni koncertna ponuda, brojnost bendova i, općenito, izbor alternativnijih lokacija nije nimalo približna onoj kojoj sad, kao žitelj Zagreba, već pola godine svjedočim, što bi naš rad nemjerljivo unaprijedilo.

Međutim, ponos koji osjetim onih dana u kojima intenzivnije razmišljam o svemu što smo (g)radili da bi postigli današnju razinu prepoznatljivosti, bio bi zasigurno još mnogo veći, kao i generalni uspjeh uz brojčane merite portala, da smo kao takvi entuzijastični i aktivni studenti te 2012./2013. bili studenti upravo u Zagrebu s takvom ponudom, gdje su nastali gotovo svi ostali domaći glazbeni portali, i koje su (uglavnom) pokretali nešto starije, i u domeni novinarsko-glazbenog posla, svakako iskusnije osobe.

Jedan od, zapravo, glavnih ciljeva nastanka ovog, iako možda dugačkog, a zapravo kratkog, teksta, jest poticaj svim mladim studentima, zapravo, mladim ljudima – da se ohrabre na proaktivnost. Polje djelovanja je potpuno nevažna varijabla, sve dok postoji volja, ideja, kolektiv, zajedništvo. Poglavito se to ipak odnosi na studente koji su, ipak, za vrijeme studija uglavnom dovoljno fleksibilni s vremenom i obvezama da hendlaju bilo kakve projekte sa strane, kao što smo i mi radili, a bilo je tu i mnogo više stvari od same Mixete kao portala. I mogu samo najaviti da će ih tek u budućnosti biti.

Osim besplatnih koncerta/festivala, bezbrojnih spoznaja iz nečeg tako širokopojasnog kao što je glazba te učenja niza novih vještina,  od kojih mi mnoge ni fakultet nije mogao omogućiti (definitivno ne iz osnivačke vizure, sigurno ne one s poslovnije strane), ono što je bilo od iznimne koristi je networking, odnosno, kontakt, upoznavanje i povezivanje sa ogromnim brojem ljudi iz brojnih drugih industrija/polja ljudskog djelovanja, što mi je višestruko pomoglo u vremenskom okviru od ovih šest godina, a to, kao i većinu teksta, govorim iz svoje perspektive iako znam da su iste blagodati osjetili i ostali ljudi unutar uredničke strukture Mixete.

I na koncu – svaki taj koncert, svaki festival. Ma, teško je, uopće i pokušati opisati. Koliko sam osobno zahvalan na svemu tome, svakom individualnom iskustvu, jednako toliko često i sam sebe uhvatim kako te stvari uzimam zdravo za gotovo. U stanu imam sve festivalske akreditacije na jednom panou, i pri svakom pogledu na pojedinu akreditaciju, kao da doživim mini-timelapse gdje mi se predoči par najznačanijih sekvenci sa festivala čiju akreditaciju gledam. Isto tako, posjedujem veliku kutiju s morem ulaznica/narukvica/flyera/plakata/svih mogućih vrsta memorabilija, s kojom imam slične doživljaje kao s ovim panoom, a sva ta iskustva, na takvim događanjima, na neki način, zajedno sa svim ostalim faktorima življenja i odrastanja, formiraju osobu. Koliko god ofucano ovakva misao zvučila – točna je.

U ovo smo ušli u potpunosti lišeni bilo kakvih očekivanja, toliko altruizmom (i naivnošću) vođeni, da smo se opredijelili biti blog/portal za intervjuiranje i promociju underground bendova (nerijetko su to samo bile skupine nezahvalnih derišta) i najavljivanje najrazličitijih događaja, pro bono. Čak ni na te akreditacije nismo računali u startu, kao što sam pojasnio. Tako da je sve ovo što je proizašlo u ovih šest godina, unatoč svim poteškoćama i raznim oblicima otegotnih okolnosti, nadišlo sva naša, pa i ona najentuzijastičnija očekivanja. I zbog toga sam posebice sretan i ponosan, što u ovom tekstu vjerojatno neću uspjeti dovoljno apostrofirati. Kad roditeljima, ljudima iz potpuno drugog sistema i vremena, kažem da je Mixeta nešto na što gledam kao na svoje „dijete“, očekujem nerazumijevanje koje sam na koncu uglavnom i dobivao, jer je izostajao onaj financijski benefit (kojeg danas u nekom većem obliku ipak ima), ali mi je bilo najvažnije kako se ja po tom pitanju osjećam. Mixeta je nešto prema čemu ću, osobno, uvijek biti zaštitnički nastrojen, ponekad neopravdano i više nego što je potrebno, što me kroz godine dovodilo u brojne sukobe, zbog kojih mi je također s vremenom bilo žao (doduše, ovisno o razlozima i razini krivice koju smatram da smo imali/sam imao). Razlozi takvog obrambenog stava leže u onome jer sam osoba koja se iz prve ruke uvjerila kroz što je sve bilo potrebno proći da bih šest godina kasnije imao pravo pisati ovaj tekst i kasnije si navečer kupiti trolitru najgoreg vina, jednako loše Cole i obliti se uz desetosatnu verziju Bittersweet Symphonyja u pozadini.

Ovim povodom usput se želim ispričati svima koji zbog našeg vremena ili naše bezvolje u trenutku, nisu dobili promociju, a koju su, svojom potencijalnom glazbenom kvalitetom ili kvalitetom evenata koje su organizirali, možda zaslužili. Nikad ništa od toga nije bilo osobno, nego je ovisilo o faktorima kao što su vrijeme-raspoloženje, a kada nešto radite pro bono, količina motivacije podložna je varijacijama.

Isto tako, zahvalio bih (na povjerenju, pomoći, svemu), rado ponaosob, ali to bi mi oduzelo previše vremena, svakoj izdavačkoj kući, organizatoru/ici, PR menadžeru/ici, glazbeniku/ici, umjetniku/ici, dakle svim mogućim djelatnicima/icama, s kojima smo imali priliku surađivati, na bilo kojoj razini, u ovih šest godina. Zahvaljujem ovako masovno svakom od naših suradnika, kojih je bilo i još uvijek srećom je, od Slovenije i Crne gore, do BiH i Srbije, za sve njihove napore, da od ovog bloga osječkih studenata s prve godine neuređenog fakulteta, nastane nešto što danas s pravom možemo nazivati regionalnim glazbenim portalom.

Zahvale idu i svakom od naših internih kolega, bivših i trenutnih, većinski prijatelja s fakulteta, koji su pomogli da se ovo podigne na današnju razinu, svojim trudom, radom, zalaganjem, financijskim prilozima te idejama na onim bezbrojnim sastancima, koji su uvijek u slučaju Mixete više nalikovali na teambuildinge, međusobna simpatična posprdavanja i podjebavanja, zbog čega mi je odlazak na svaki naš sastanak bio drag – jer jamčio mi je minimalno dva sata gledanja u ružne ljude, smijanja na loše fore i generalno dobru zabavu.

I na koncu – hvala čitateljima, jer zbog vas je ovo i nastalo.
Dakle, u globalu, hvala svima.

Tim Mixete,

Bartoš Mislav
Kaselj Marko
Koić Bruno
Leskovar Marko
Stantić Valentina
+ svi suradnici/fotografi/novinari/dizajneri/video-montažeri/štagod, kroz šest godina ovog fenomenalnog putovanja.

* – Nikad to nisu bili besplatni koncerti, podrazumijeva se. Tehnički, jesu, ali su organizatorima donosili medijsku podršku. Prije koncerta, to se odnosi na najave, intervjue s izvođačima, a poslije koncerta na izvještaje koje bi akreditirani novinari uglavnom pisali.