Naziv albuma: Things You Can’t Put Your Finger On

Datum izdanja: 27. listopad 2018.

Producent: Mark Mrakovčić

Žanr: Indie, alternative, folk-rock, singer-songwriter

Trajanje: 37:35

Broj pjesama: 13

Na našoj domaćoj glazbenoj sceni, s vremena na vrijeme pojavi se odlična kantautorica. Od Sare Renar, Irene Žilić, Dunje Ercegović (Lovely Quinces), pa sve do nedavno prepoznate Mary May, hrvatska alternativna glazbena scena ipak može ponuditi pjesme i albume koji se nikako ne u uklapaju u glazbene standarde s našeg područja, jer jednostavno, njihova glazba je svjetska. Jedno od najugodnijih iznenađenja ove godine, što se tiče ovog tipa glazbe, jest album ”Things You Can’t Put Your Finger On” mlade kantautorice May May. Iako se o njoj zapravo jako malo zna (Splićanka sa zagrebačkom adresom), upravo ta njezina misterioznost ju čini posebnom, pa tako i njene pjesme. Kroz cijeli album se može osjetiti jednostavno komponiranje pjesama kroz koje odišu njezine emocije koje igraju na kartu nježnosti, daljine, krhkosti i ljubavi.

Upravo ono što sam album čini posebnim jest genijalna prva pjesma s albuma, imena ”Let Me Work”. Savršeno višeglasno vokalno mrmljanje, jednostavno te već na samom početku baca u trans, i tjera te na slušanje dalje. Taj kratki uvod dolazi na jedan viši nivo kada krene električna gitara i Maryn vokal, a sve se zaokružuje u zadnjem dijelu kad počne dio u kojem se citira tekst na engleskom. Na to se savršeno nadovezuje iduća – ”Softest Tune”. Kroz cijelu pjesmu se može osjetiti da bi pjesma savršeno sjela kao soundtrack nekog hollywoodskog filma. Nešto mračnija, ”From Home”, nastavlja niz melankolije, kojoj se pridružuje nešto instrumentalno jača ”Just Fine”. Na redu je malo uplifting ”A Lot”, sa svojim pljeskanjem i ritmom koji te tjera na njihanje i ples. Jedini je nedostatak pjesme što traje prekratko. Nakon veselih ritmova, vraćamo se onoj prvobitnoj melankoliji albuma, kroz pjesmu – ”Never Fixed Nobody”. Sličnog ambijenta jest i ”New Song” u kojem bubnjevi jednostavno nose cijelu pjesmu.

U drugom dijelu albuma, na redu je, osobno i najdraža pjesma s albuma – ”Grown Girl”, već od početka do kraja, jednostavno ju ne možeš ne prestati slušati na repeat, upravo zbog svojeg ”američkog ambijenta” koji se pojavljuje dok slušam The National. Isto tako, boja glasa me totalno podsjetila na vokal Jelene Radan i na njezine stvari s albuma Voyage. U ”On A Wednesday” back vokali savršeno sjedaju u pravom trenutku, a u ”Somewhere Else” ne možeš ne osjetiti ambijent koji može stvoriti svjetski poznata Cat Power. Ovdje se može čuti odlična igra s izmjenama mirnijih i nabrijanijih dijelova pjesme. U ”Black Porsche” Mary May pjeva o tome kako želi da njezina smrt izgleda. Jest pomalo morbidno, ali kad poslušaš pjesmu nekoliko puta, možeš zaboraviti na to, i prepustiti se njezinom melankoličnom sanjarenju. Pred sam kraj sakrila se ”Birdie”, akustični divni pjesmuljak. Svojom atmosferom možda se pomalo i odvaja od klasične melankolije, upravo što zvuči malkoc veselije nego ostatak pjesama, no upravo je takva mala promjena i trebala. Za sam kraj, klavirski nošena ”What a Day” stavlja točku na i i zaokružuje ovo melankolično glazbeno putovanje.

Od prve, pa sve do zadnje pjesme, na prvo slušanje cijeli album zvuči svjetski. Da nije poznata činjenica da je Mary May iz Hrvatske, uvjeren sam da nijedan slušatelj ne bi prepoznato samu tu činjenicu da je odavde i da netko može stvarati takvu glazbu. Melankolična, krhka i ambijentalna Mary May kroz cijeli albuma iznenađuje i ostavlja slušateljaoduševljenog, možda upravo zbog savršeno posloženih pjesama, koje od prve pa sve do zadnje nadovezuju jedna na drugu, pa se možda može i reći da je album pomalo i konceptualnog karaktera. Sve u svemu, jedno od najboljih glazbenih domaćih iznenađenja godine, koje svojim ambijentom savršeno sjeda u ove jesenske dane.

1. Let Me Work
2. Softest Tune
3. From Home
4. Just Fine
5. A Lot
6. Never Fixed Nobody
7. New Song
8. Grown Girl
9. On A Wednesday
10. Somewhere Else
11. Black Porsche
12. Birdie
13. What A Day