Pomalo hladna i siva zagrebačka večer, kraj studenog i sve polagano miriši na nadolazeći snijeg. No oaza topline koja se nalazila oko Tvornice kulture dala je nagovijestiti samo jedno – bijeg na više od dva sata uz Darka Rundeka i njegovu Ekipu.

„Karta viša, karta viška!“, moglo se čuti ispred Tvornice, a poveliki redovi na ulazima u Veliki pogon jasno su davali do znanja da je koncert, kako je bilo i rečeno, rasprodan nekoliko dana unaprijed. A išao sam i s pomisli kako je Darko Rundek na domaćem terenu zaista jedna posebna priča koja se ne bi smjela propustiti ako se iole voli rad ovog legendarnog umjetnika. I koncert je, malo je reć, bio prava bomba!

Prije samog ulaska u Veliki pogon ostavljale su se jakne, za one koji to žele, u garderobi i uzimala se „putna“ cuga za ono što slijedi. Kada je riječ o dobrim organizacijama koncerata, ovo je bio školski primjer. Nepostojanje pohlepe za lovom, dovoljno prodana količina ulaznica, ništa previše kako ne bi bilo stiskavaca, redova, nervoze i svega što ide uz to. U niti jednom trenutku se nije osjetila gužva, pritisak, naguravanje, spominjanje rodnih krajeva i nedostatak kisika. Pri početku koncerta je i sam Darko pitao sve prisutne imamo li zraka i mjesta za malo đuskanja na što je odgovor bio potvrdan. Još jedan veliki adut Velikog pogona Tvornice kulture je to da se s bilo kojeg mjesta u publici sve sjajno vidi i izvođač je uvijek blizu vama iako oko vas ima još oko 1600-2000 ljudi, što je bio slučaj ovdje jer je koncert bio rasprodan do zadnjeg mjesta. Zvuk također na nivou, barem od tamo gdje sam ja bio,a prolazio sam u nekoliko navrata i kroz prostor tako da mislim da nije bilo nikakvih problema. Rundeku je jedino u navratima malo smetala rasvjeta od koje nije mogao vidjeti publiku, ali i to se postupno smanjivalo.

Sve je otvoreno s desetak minuta profesionalnog kašnjenja uz nekakav, meni nepoznat, instrumental i Darkovo mumljanje što je podsjećalo na neka šamanska mantranja ili tome slično. Možda se radi o nekoj novoj skladbi, tko zna. Ako da, moglo bi se naći dosta novih i zanimljivih zvukova i aranžmana u tome. Ali onda sve starta u neočekivanom tonu, a to su Sejmeni. Pomislio sam si na trenutak ako s tim otvara koncert pa što će se tu onda sve još naći… Pjesma koja je stara više od 30 godina zvuči i dalje prodorno i jako, a bome i aktualno, kao i kada je nastala. Sve se nastavlja uz Štrajk željezničara i Crni dusi, a onda opet povratak na Haustor uz Bi mogo da mogu. Naravno, ne može sve biti sjajno i bajno. Jedina loša stvar koju sam primjetio na trenutke kroz večer je povremena nezainteresiranost publike za ono što se događa na pozornici te konstantno brbljanje i bezvezno čavrljanje, posebice na pjesmama koje su širim masama nepoznate, a takvih je bilo dosta jer je ovo bio jedan, može se reć, fanovski koncert. Kao da nisu na koncertu, kao da ih ne zanima ništa osim tog Šala od svile i Apokalipsa i eventualno još dvije, tri stvari. Ali izgubio sam fokus na to kako je koncert odmicao i prepustio se ugođaju, kao i ostatak ljudi koji su na koncert došli, ne biste vjerovali, zbog koncerta.

Uz Ima ih, Kurdistan i sanjivu Clouds s aktualnog albuma Mostovi, predstavljen je i prvi gost večeri, a to je bio Damir Prica Kafka – Capri, dio puhačke sekcije bivšeg Haustora i član eksperimentalnog ansambla Cul-de-Sac, a sve to da bi se što izvornije izvela stara Haustorova stvar Crni žbir. Nevjerojatno iznenađenje, stvar koja nije svirana uživo ‘ko zna koliko dugo i tako mi je bilo drago ovo čuti da sam na sekundu samo blenuo i mislio je li moguće da to svira upravo. A sve se nastavlja uz kultnu Ruke i prvo veće buđenje publike. Slijede Sanjam, Ay Carmela i Uzalud pitaš, koja je izvedena na oba načina – i onaj koncertni i onaj studijski s Haustorovog albuma Tajni grad.

Ekipa je bolja nego ikad. Zadnji puta sam ih gledao u Osijeku prije malo jače od godinu dana i mora se priznat da su usviraniji nego ikad prije. Sada nema više toga da svatko svira svoj instrument. Sada svatko svira sve. Ana i Pavlica se izmjenjuju na klavijaturama, puhačkoj sekciji, ukuleleu. Roko Crnić uzima gitaru na trenutke, sve je izmiješano, pravi audio scenski gušt, kakav i treba biti za ovakve oblike nastupa. Mikro Mance na posebnim udaraljkama još sve dodatno pojačava svojom neprestanom ritmičnošću i okretljivošću, Isabel je Isabel – izvrsna kao i uvijek. Silvio na bubnju također perfektan, no ovoga puta nije bilo Duce. Bilo kako bilo, bend za poželjeti u svakom smislu.

Rundek uzima usnu harmoniku, puhačka sekcija spremna – počinje Šejn. Hipnotizirajuća izvedba koja je samo jedan od dokaza kako je Rundek možda nabio par godina u međuvremenu, ali i dalje odaje duh mladića od 63 godine. Vokalno i dalje na nivou, pogotovo kada ga se čuje u ranije spomenutim biserima poput Crni žbir. Nakon Šejna na pozornici mu pridružuje Andreja Kurelec Košavić s kojom je izveo aktualnu suradnju u pjesmi Zvira voda kojom najavljuju zajednički etno album „Mura Mura“. Kreće izvedba stvari koju je bogznakad zadnji put izveo uživo, a to je Ulaulala s Haustorovog izdanja Tajni grad. Nakon eskalirajućeg Apokalipsa, atmosfere uzavrele do plafona i predstavljanja Ekipe, na pozornicu se vraća Kafka i sve se zatvara, naravno, sa Šalom od svile – jednom od najljepših pjesama s ovih prostora.

Nakon malo više od dva sata svirke, može se reći da je Rundek na domaćem terenu zaista posebna priča, koncert za pamćenje, koncert za kojeg poželite da traje još toliko, koncert bez mane. Još jedna od dokaza da je Darko čisti genijalac kada je riječ o glazbi i pjesništvu, jedan od najvećih umjetnika na ovim prostorima, a opet tako jednostavan i tako svoj. Kratko i jasno – oluja za koju poželite da nikada ne prođe. Zvuk oluje – zvuk koji je nepogrešiv, zvuk koji smiruje!

Popis pjesama: 

1. Intro
2. Sejmeni
3. Štrajk željezničara
4. Crni dusi
5. Bi mogo da mogu
6. Ima ih
7. Kurdistan
8. Clouds
9. Crni žbir
10. Ruke
11. Sanjam
12. Ay Carmela
13. Uzalud pitaš
14. Šejn
15. Zvira voda
16. Ula ulala
17. Apokalipso
18. Šal od svile