Zagrebačka Tvornica kulture sinoć je ponovno ugostila miljenike domaće publike, nizozemsko-novozelandsku senzaciju My Baby. Već četvrtu godinu zaredom ovaj energični trio privlači publiku svojom neuobičajenom kombinacijom izvorne američke glazbe i dance ritmova.

U 21:30 na pozornicu su izašli The Miceks, sve popularniji zagrebački sastav na čelu s Alenom Kraljićem koji je stekao reputaciju u bendovima kao što su Goran Bare i Plaćenici, Pips, Chips & Videoclips i Majke. Energičnim riffovima i zvukom podsjetili su na razdoblje izvornog rocka, a s nekoliko glazbenih brojeva privukli su pažnju publike koja se rano počela okupljati oko pozornice. Posljednjom pjesmom u formi jam sessiona pozdravili su My Baby i prepustili im publiku koja je bila zagrijana i spremna za glavnu točku večeri.

Foto: Luka Antunac

Nešto iza predviđenog početka koncerta na pozornicu su izašli Cato, Daniel i Joost. Nastup su otvorili s nekoliko naslova s novog albuma “Mounaiki”, koji je izašao u listopadu ove godine. Činilo se kako publika još nije u potpunosti usvojila nove pjesme, ali je svaku izvedbu nagradila ovacijama koje smo naviknuli čuti na nastupima My Babyja. Premda smo se na prvom dijelu koncerta kretali u nešto sporijem ritmu, trio je polako ubrzavao tempo i novim singlom “In the club” zatvorio ciklus pjesama s novog albuma.

Foto: Luka Antunac

Vrhunac večeri ipak su obilježili dobro nam poznati ritmovi nešto starijih uspješnica poput “Seeing red”, “Sunflower sutra” i “Remedy”, a publika je zahtijevala čak 2 bisa. Dobili smo ih kroz “Uprising” i “Mad mountain thyme” koji su pretvoreni u 40-minutni jam session uz neprestano poigravanje ritmom. Upravo je to formula uspjeha ove neobične kombinacije naizgled nespojivih žanrova. Nakon koncerta, vidljivo zadovoljni članovi benda podružili su se s publikom i posvetili im vrijeme za potpis albuma ili neobavezan razgovor.

Foto: Luka Antunac

U nastavku možete pročitati odgovore na pitanja iz ugodnog razgovora s Cato, Danielom i Joostom, netom prije početka koncerta.

Foto: Luka Antunac

Za mnoge ljude u Zagrebu (uključujući i mene), studeni je postao mjesec kada My Baby dolazi u Zagreb. Kakav je osjećaj svirati ovdje?

Cato: I mi se također veselimo ovom periodu u godini i prilici za nastup u Tvornici, ljudi ovdje zaista osjećaju našu glazbu i ljubav koja je uzajamna. Jako smo sretni sa situacijom koju imamo u Hrvatskoj.

Daniel:  Za nas je ovo svojevrsni povratak kući, već se četvrtu godinu vraćamo na ovo mjesto, susrećemo poznate ljude i možemo reći da se osjećamo kao doma, što je uvijek dobro kada ste na turneji.

Budući da je Daniel s Novog Zelanda, a Cato i Joost iz Amsterdama, kako ste se upoznali?

Joost: Daniela smo upoznali kad sam imao 15-16 godina, spojio nas je zajednički prijatelj koji je znao da obojica volimo funk, što je tada bila rijetkost. Čim smo zasvirali shvatili smo da se razumijemo i iskoristili smo priliku za suradnju.

Sjećam se kada mi je prijatelj prvi put pričao o bendu My Baby, vašu glazbu okarakterizirao je kao blues, ali s trance ritmom. Kao obožavatelj bluesa, moram priznati da sam bio sumnjičav, no nakon vašeg prvog koncerta u Zagrebu bilo mi je jasno da imate nešto posebno. Kako ste uopće spojili ova 2 različita svijeta u, možemo slobodno reći, potpuno novi žanr?

Cato: Isprva se stvarno čini kako su ova dva stila nespojiva, no usput smo uspjeli shvatiti kako ih iskombinirati. I Daniel i Joost i ja volimo blues, gospel i izvornu američku glazbu koja je svakako imala utjecaj na ono što radimo. Svirajući na festivalima trance element se jednostavno dogodio, na neki način smo bili prisiljeni “boriti se” s DJ-ima koji su dizanjem i spuštanjem ritma postizali ono što tročlani bend inače ne bi mogao.

Joost: Prvi spoj ova 2 svijeta dogodio se jednom prilikom dok smo sjedili oko vatre. Počeli smo svirati vrlo jednostavan ritam na malom bubnju i shvatili smo da se može vrlo dobro iskombinirati s bluesom koji također ima drevne korijene. Blues je u suštini poprilično “trancey”, pogotovo stari delta i country blues.

Daniel:  Kao što su Cato i Joost rekli – slušali smo dosta bluesa, najviše nas je fascinirao hipnotički element boogieja i delta bluesa. Nazvali smo ga “voodoo beat” i mislim da opisuje našu kombinaciju izvorne američke i EDM (electronic dance music) glazbe.

Kako biste opisali koncept My Baby, što on za vas znači? Ili ona?

Cato: Oduvijek smo zamišljali My Baby kao ženski lik koji teži slobodi, jednakosti i pravdi. Iako sam pjevačica u bendu nisam jedini mozak operacije, stoga možemo reći da je My Baby presjek naša 3 uma, entitet u koji smo usadili dijelove sebe. Ona je također tema naših pjesama.

Daniel: Ona je simbol protesta i akumulacija svih naših misli. Pomaže nam u otkrivanju novih pravaca i pisanju priča za lik koji sadrži dijelove svih nas.

Joost: Zamišljamo je kao vrlo hrabru.

Daniel: I lijepu!

Primijetio sam da imate poprilično gust raspored, koliko je teško odraditi 4-5 nastupa u 5 dana?

Cato: Za vrijeme ove turneje bila sam bolesna, a takve situacije mogu otežati stvari i biti fizički zahtjevne. No, u isto vrijeme primaš veliku količinu energiju od publike koja te ojača, na neki način je kao droga i postaneš ovisan o njoj.

Daniel: Kada si na turneji imaš misiju, želiš biti na visokoj razini i uvijek nastupiti s jednakom količinom entuzijazma i energije. Ta misija tjera te dalje, pomaže ti da se probudiš nakon koncerta, da se pripremiš za novi nastup i uvijek daš 100%.

Cato: Tako je, sada smo spremni, nikad ne znaš što će se dogoditi za 2 godine.

Daniel: Mrtvi smo za 2 godine, idem u mirovinu, prestar sam za ovo ha-ha!

Izašao je vaš novi album, “Mounaiki”. Što ljudi mogu očekivati?

Cato: Na ovom albumu My Baby dobiva ime Mounaiki. Pjesme su nastale prema pričama koje je Daniel napisao.

Daniel: U pričama Mounaiki želi pronaći svrhu života i otkriti tko je zapravo, odlazi u avanturu kako bi našla odgovore na životno bitna pitanja. Za nas je ovo također prilika da definiramo njen lik, još uvijek otkrivamo tko je My Baby.

Cato: Iznimno se zanimljivim pokazao koncept pisanja pjesama prema priči, objasnila bih to kao snimanje filma, a jedina je razlika što su u našem slučaju scene prikazane pjesmama.

Iza sebe imate 4 albuma i stotine nastupa, što je ultimativni cilj benda My Baby?

Joost:  Pretvoriti se u superjunake, ali to nije moguće. Možda za naš lik i je. Trebali bismo napisati pjesme u kojima će My Baby imati super moći.

Daniel: Tko zna, možda ćemo početi snimati i filmove!

Cato: Dokle god razvijamo svoj stil i zvuk i publika to cijeni, nebo je granica.

Želite li svojom glazbom poslati nekakvu društvenu ili političku poruku svijetu? Koja bi to poruka bila?

Joost: Imamo nekoliko pjesama koje donose kritiku određenih sfera modernog društva, ali ne želimo biti previše direktni i nametljivi. Ideja je da svatko pronađe nešto za sebe i interpretira pjesmu onako kako želi.

Daniel: Glavna poruka naših pjesama i ono što bismo mi osobno htjeli je stvoriti osjećaj zajedništva. Prije bih rekao da se radi o društvenoj nego političkoj poruci.

Jeste li zabrinuti za današnju glazbu i je li vas strah smjera u kojem mainstream glazba ide?

Cato: Ne bih rekla da me strah, osobno mi se ne sviđa smjer u kojem mainstream glazba ide i nemam baš interesa za puno nove glazbe koju čujem. Teško je promijeniti takve stvari, ali je svakako pozitivno to što ljudi danas imaju pristup internetu i raznim vrstama glazbe. Na taj način nisu prisiljeni slušati isključivo radio postaje koje puštaju trenutno najpopularnije naslove, nego sami mogu izgraditi svoj glazbeni ukus.

Joost: Tješi me što kvalitetna glazba traje, dok se loša glazba prestaje slušati nakon nekog vremena. To se događalo kroz povijest, a siguran sam da će se događati i u budućnosti. Danas postoji velik broj kvalitetnih novih bendova, a puno je lakše objavljivati glazbu pomoću medija kakav je internet.

Oduvijek me fascinirao vaš zvuk, na trenutke se čini kao da na pozornici stoji 5-6 članova. Kako to postižete?

Cato: Kada imate samo 3 člana u bendu nastojite pronaći načine kako popuniti rupe. Daniel i ja koristimo efekte kojima postižemo zvuk bas gitare, dodajemo jeku kako bismo upotpunili zvuk, ali sve radimo bez računala.

Daniel: U početku smo imali i klavijature u bendu, ali nas troje jednostavno imamo jedinstvenu kemiju i najbolje se osjećamo kao trio. Kao što je Cato rekla, s godinama smo pronalazili nove načine kako upotpuniti zvuk i učiniti ga moćnijim u prostoru.

Koliko ste poznati u Nizozemskoj i na Novom Zelandu? Je li vam teže svirati pred domaćom publikom?

Cato: Ne bih rekla da smo poznati kao pop zvijezde, ali ljudi su svjesni naše prisutnosti.

Daniel: Sve smo poznatiji u Velikoj Britaniji i u Hrvatskoj, Novi Zeland nam je također postao jako uporište. Imamo publiku koja je iznimno lojalna.

Joost: Ne bih rekao da je teže svirati pred domaćom publikom. Glazbeno tržište u Nizozemskoj je dosta otvoreno, konkurencija je jaka, ali nas publika smatra “svojima” i za njih je uvijek zadovoljstvo svirati.

Imate li možda savjet za nekoga tko pokušava započeti svoje glazbeno putovanje?

Cato: Mogu samo reći iz svoje perspektive, trebate naći nešto što vam odgovara i što vas čini posebnim. Naizgled je nemoguće spojiti blues i trance, ali mi smo dokazali da stvar funkcionira. Uvijek je dobro tražiti nova glazbena rješenja, otkrivati nove zvukove i biti jedinstven u onome što radite.

Joost:  Mi smo započeli kao funk/blues/gospel bend, radili smo ono što nam se svidjelo kod izvođača koje smo u to vrijeme slušali. Mislim da je to dobar početak, pronaći stil koji vam odgovara i upoznati se kroz sviranje. Ključ je, naravno, u originalnoj ideji koja će vas istaknuti u masi.

Daniel: Mislim da je najbitnije otkriti samoga sebe, otkriti što zapravo želite reći i u kojem formatu. Jednom kada ljudi vide da ste originalni i iskreni, reagirat će i prihvatiti vas.

Za kraj, što biste poručili hrvatskoj publici?

Cato (na hrvatskom): Volimo vas!

Joost: Hvala vam na podršci, hvala vam što svaki put pokazujete veliki interes za naše koncerte. Volimo biti u Hrvatskoj i svirati za vas.

Daniel: Hvala vam što brinete za nas, što ste naša obitelj dok provodimo vrijeme u vašoj državi.