Nakon dugih 17 godina u zagrebačku Močvaru vratili su se američki crusteri Tragedy. Unatoč svom imenu, ne mogu reći da je išta bilo tragično.

Iako se ponedjeljak navečer možda i ne čini kao najbolji termin za koncert, močvara je vrvjela ljudima. Naravno, Tragedy je u svom žanru jedan od većih bendova, a i poklopilo se da je ovo nakon ljetne koncertne pauze prvi veći hardcore koncert u Zagrebu. Kombinacija to dvoje rezultirala je redom za ulaz kakav ja već dugo nisam vidjela, a osim toga na klupama pred Močvarom također je bio pozamašan broj ljudi koji su, pijuckajući pivo, čekali da se red ipak malo smanji.

Među okupljenima našlo se svih, i mlađih i starijih generacija pankera iz svih dijelova Hrvatske, pa čak i šire. Ništa čudno, naravno, jer je ovo bila idealna prilika za vidjeti Tragedy. Kao podrška Tragedyju svirala su čak 3 benda – zagrebački hardkoraši Ponor koji su ove godine izdali svoj drugi album Prah i Pepeo, slovenski Pakt koji se sastoji od članova Human Host Body i Melete te Petnaesti Čeh (XVČ) koji su se okupili samo za ovu priliku. Svaki od bendova odsvirao je dobar presjek svoje diskografije i dobro su zagrijali publiku za Tragedy.

Tragedy svira od 2000. godine, a dečki zvuče kao da imaju puno više od 20-ak godina iskustva sviranja zajedno. Sviraju svoju vrstu heavy hardcore punka s melodičnim momentima i neočekivanim preokretima u ritmu. Tehnički su bezgrešni, i zvučali su skoro identično live kao i studijski. Svaki put se iznenadim kad bend uživo ne odstupa previše od studijskih izdanja. Svirali su stare i nove stvari s naglaskom na novi album Fury.

Počeli su oko ponoći, a svirali otprilike 40 minuta seta s bisom. Moram reći kako je ovo bio jako dobar presjek diskografije Tragedyja i onima koji u su tada možda prvi puta čuli za Tragedy prezentirali su svoj zvuk baš onako kako treba – brz, energičan, moćan a melodičan u isto vrijeme. Bila sam jako zadovoljna njihovim nastupom.

Jedina zamjerka koju mogu naći je malo, odnosno skoro nikakva interakcija s publikom. Ne znam kako je inače na njihovim koncertima, jer je ovo prvi put da sam ih čula live, ali to bih mogla povezati s činjenicom da Tragedy ne radi glazbu ni zbog koga, za svoj bend nemaju nikakav PR, ne promoviraju se i nemaju nikakvu vrstu marketinga. Također, nemaju svoju službenu web stranicu kao ni Facebook stranicu ili ikakve društvene mreže, a nisu skloni ni intervjuima te ne tretiraju bend kao biznis. Možda ta mističnost i daje takvu čar njihovoj glazbi i njihovim izvedbama. Manjak interakcije s publikom tako ipak spašava glazbeno besprijekoran nastup.

Za ovu hardcore poslasticu zaslužan je Doomtown records, a nadamo se da neće ponovo proći 17 godina da čujemo Tragedy.

Fotke by Jahvo Joža, cijelu fotogaleriju pogledajte ovdje.