Exit Festival odvija se, usudila bih se reći, u najljepšem dijelu Novog Sada. S petrovaradinske tvrđave pruža se pogled na prekrasni Dunav. Stageva je, definitivno, previše.

To je u nekim trenucima prednost, a nekada je mana. Prednost je zbog toga što uvijek možeš pronaći zabavu, no mana je što se često događa da dva ili više izvođača koja želiš poslušati nastupaju u isto vrijeme. Iako sam Exit redovito posjećivala od 2006. do 2013. godine, uspjela sam ostati začuđena mnogim stvarima. Prije svega, začudila sam se veličinom same tvrđave. Moj su Exit prije bili odlasci u Dance Arenu i poneki izlet na Main, na kojem sam vidjela i čula velika svjetska imena poput The Prodigyja, The Hivesa, Sex Pistolsa i New Ordera. U Novi Sad došla sam dan ranije, a u četvrtak sam čekala Mirjanu, svoju fotografkinju, na prepunom autobusnom kolodvoru. Baš zbog toga mislila sam da će ovogodišnji Exit biti toliko pun da ću na pivo morati čekati 45 minuta. No to se nije dogodilo.

Foto: Mirjana Pjevac

Četverogodišnja pauza od Exita i očekivanja koja sam imala učinila su da se osjećam čudno i pomalo razočarano. Prvi smo dan došle poprilično rano. Stigle smo na nastup prvog benda na Mainu – Frajli – i ja se nisam mogla prestati čuditi činjenici da je main doslovno prazan. Zabavljala se nekolicina starijih ljudi, kraj njih su bili Exit modeli koji su se ispred objektiva pravili da se zabavljaju i to zbog, rekla bih, plakata za Exit avanturu 2019. godine. Ostatak publike bili su stranci, koji pojma nisu imali što slušaju. Frajle su izvodile stvarno šarolike hitove, od Bajaginih pjesama do Guns and Rosesa. Iako bend stvarno nije moj par opanaka, moram priznati da imaju odličnu energiju te da ih prazan main nije spriječio da uspostave interakciju s publikom. Loša je stvar što su gotovo svakoga dana bendovi na Mainu postavljani nikakvim redom i logikom.

Foto: Mirjana Pjevac

Nakon Frajli, koje inače nikada ne bih otišla poslušati svojom voljom, no koje su sve svoje pjesme izvele savršeno, čekala se LP. Opet moram naglasiti kako ja ovakvu glazbu ne slušam. Jedina pjesma koju sam znala bila je, naravno, Lost on You. No to me nije spriječilo da uživam u koncertu. Ova žena ima savršen glas. Iako su joj pjesme pomalo sanjive i umirujuće, ona se kretala po pozornici, plesala, neprestano obraćala publici te u jednom trenutku čak popela na bubnjeve. Mirjana, koja je za vrijeme njezinog koncerta bila ispred pozornice, rekla je kako se nije prestajala ježiti te kako je ovo doživljaj koji će pamtiti cijeli život. Vjerujem da isto mišljenje dijele i drugi fanovi ove žene koja, osim što ima anđeoski glas, uspijeva fućkati poput slavuja.

Foto: Mirjana Pjevac

Nakon prva dva benda, odlučile smo prehodati pola tvrđave. Već sam naglasila da, iako sam dugi niz posjećivala ovaj festival, izleti na manje i zabačenije stageove bili su rijetkost. Baš zbog toga začudila sam se veličinom samog festivala, brojem bina te nekim novinama. Na Fusionu smo uspjele uhvatiti dvije pjesme odličnog Detoura te shvatiti da se nešto gadno događa s ozvučenjem. Pjevačica se gotovo cijelu prvu pjesmu nije mogla čuti, a kasnije su nam rekli da se ista stvar dogodila na Sevdalizi. Njezin je nastup svima bio užitak gledati, zbog cijelo performansa, no mnogi su rekli kako je ozvučenje bilo užasno te je kvarilo cjelokupni dojam. Mi je, nažalost, nismo uspjele poslušati jer smo išle na Fever Ray.

Foto: Mirjana Pjevac

S Fusiona smo doslovno trčale kako bi Mirjana na vrijeme došla do Photo Pita, no ipak smo zakasnile. To je jedno od većih naših propusta jer Fever Ray je bio sve ono što nismo očekivale da će biti. Ja sam bila uvjerena da će Karin nepomično stajati na pozornici, gledati u jednu točku, no svejedno publiku hipnotizirati svojom pojavom i glasom. Za hipnotiziranje sam bila u pravu, no nikako se nisam nadala onome što je uslijedilo. Iako je Fever Ray solo projekt Karin Dreijer, koju sam otkrila još u srednjoj školi u The Knifeu, moram naglasiti kako je uz Karin na pozornici stajalo još pet žena. Dvije od njih stajale su uz Karin i pjevale. Mislila sam da je nemoguće imati glas sličan njoj, no opet sam bila u krivu. Rijetko mi se događa da na koncertima ostanem potpuno ukipljena. Ovoga mi se puta to dogodilo. Nije bilo dovoljno samo slušati ih i plesati, morala sam neko vrijeme stajati i zapanjeno proučavati svaki njihov pokret. Ne, nisu nepomično stajale na pozornici. Imale su cijeli performans, genijalne kostime i šminku i vjerujem da su nekim ljudima bile čudne i vulgarne, no nekolicini ljudi koja ih je došla doista čuti i vidjeti sigurno su bile nešto najbolje što je Exit nudio ove godine. Ružna stvar koja se događala za vrijeme njihovog nastupa bilo je to što su nepristojni klinci neprestano zazivali Migose i time potpuno uništavali cijeli ovaj spektakl. Zbog toga, a i zbog najave da će Migosi kasniti barem sat i pol, Mirjana i ja demonstrativno smo otišle u smještaj s otečenim nogama i savijenom kralježnicom.

Foto: Mirjana Pjevac

Sva četiri dana Exita ja sam radila kada bih došla u smještaj i zbog toga sam se odlučila odmoriti u petak te doći nešto kasnije kako bih subotu i nedjelju mogla preživjeti i izdržati. Petak sam, baš kao nekada, provela u Dance Areni. Nekada mi se čini da je cijeli Exit zapravo Dance Arena. Svi, baš svi, završe u toj „rupi“ nakon što prođu svi koncerti. Kada kažem rupa, ne mislim ništa loše, Dance Arena doista je u rupi do koje se spuštaš nevjerojatno strmim stepenicama koje ti nikako nisu prijatelji ako si popio koju čašicu više. Najprije smo slušali Carl Craiga koji je puštao muziku za djecu vrtićkog uzrasta. Mislim da je većina publike jedva čekala Rodhada, koji je ozbiljnijim i tamnijim notama uspio spasiti stvar. Prije nego se  berlinski kralj techna popeo na pozornicu, koja nikada nije bila ovoliko ogromna, ja sam sjedila na podu i dosađivala se. Mirjana je za to vrijeme bila na Mainu, a ja sam joj pomalo zavidjela jer se oduševila izvođačima koje je prvi puta čula (Maika, Minilinija i Ziggy Marleyja).

Foto: Mirjana Pjevac

U subotu sam ponovno hodala cijelom tvrđavom. Bol više nisam ni osjećala, no znala sam što me čeka kada dođem doma. Poslušala sam nekoliko pjesama Grace Jones, ponovno zaključila da pola ljudi nemaju pojma što se događa na mainu i koga uopće slušaju, no vidjela sam da je starija populacija uživala. Meni samo nije bilo jasno kako osoba može pjevati i u isto vrijeme vrtjeti hula hop, a baš to je radila ova diva koju smo samo usputno poslušali dok smo se provlačili kroz, ponovno, poluprazan main stage.

Mi smo ovoga puta letjeli prema Cockta Cake Beats bini na koju su kroz desetak minuta došli High5. Publika se uglavnom sastojala od klinaca. Današnji klinci obožavaju trap i bilo je očekivano da će visiti ispred Cockta Cake Beats bine. Ono što me iznenadilo bilo je to što je većina publike bila iz Srbije te da su znale riječi svake njihove stvari. U jednom su trenutku klinci čak napravili šutku, a ja sam se tada povukla na sigurnu udaljenost. Očekivala sam da će mi biti dobro, no nisam mislila da će dečki iz Visokih pet imati baš takvu energiju. Od komunikacije s publikom, energije pa do plesnih koraka – sve je bilo jednostavno savršeno, a ja sam se uspjela po drugi puta naježiti na Exitu i to (naravno) uz Otrova u čaj jer ja sam ta patetično – romantična duša. Jedini loša stvar u vezi nastupa je to što je trajao prekratko.

Foto: Mirjana Pjevac

Na Fusionu me u subotu jedan duo poprilično iznenadio. Radi se o engleskom punk dvojcu koji me vratio u doba kada sam imala sedamnaest. Kada sam dečke vidjela iza bine, nisam znala što očekivati. Držali su pivo u rukama i, pazi sad, razgibavali se. Trčali su na mjestu, istezali se i radili neke čudne pokrete. Nije mi bilo jasno što se događa, no kada su se popeli na pozornicu, sve te radnje dobile su smisao. Ostala sam oduševljena. Gitara i bubanj, dvojica luđaka i premali broj ljudi u publici, no nevjerojatna energija i atmosfera. Ovaj bend čula sam prvi puta u životu i oni su definitivno još jedan plus na ovogodišnjem Exitu.

Nakon ovoga, uputili smo se ka Dance Areni. Postala sam živčana čim sam vidjela taj mravinjak i mislila sam kako nikada nećemo doći do mjesta na kojem smo se nalazili s ostatkom ekipe. Kada smo došli, svirao je Boris Brejcha, koji me nije nimalo oduševio, a kroz dvadesetak minuta uputila sam se na No Sleep Novi Sad kako bih poslušala nešto što sam baš dugo čekala. Radi se o Nikiti Zabelin, ruskom DJ-u čiji su me setovi oduševili. To, nažalost, ne mogu reći za njegov nastup na Exitu. Razočarana sam izašla iz NSNS-a pa iz Dance Arene i uživala uz zvuke lokalnih DJ-a, dok je sav normalan narod slušao Solomuna. Ja nisam. U nedjelju sam se osjećala užasno. Boljelo me sve, glava, noge, žuljevi na nogama, kralježnica, a podočnjaci su sezali do pola lica. No ja sam ipak otišla i taj zadnji dan.

Foto: Mirjana Pjevac

Nisam se zadržavala jer sve što sam toga dana htjela čuti bili su Sputnik i Bojana Vunturišević. Na Sputnik sam, nažalost, zakasnila, a Bojana je bila nešto najbolje što ste toga dana mogli poslušati. Bojanu na koncertima prati sjajni MKDSL i zajedno zvuče savršeno. Ona je nekada pjevala u dobro poznatom bendu Svi na pod!, a ja sam je otkrila sasvim slučajno. Slušala sam je u Zagrebu u Saxu i nakon tog nastupa nije bilo šanse da je propustim na Exitu. Iako ona glazbu sa svog albuma Daljine svrstava u pop, ja bih tom opisu dala prefiks electro. Nakon njezinog nastupa, spustila sam se na Karaoke stage kako bih se malo osramotila, no nisam uspjela dočekati da prozovu moje ime. Umjesto toga, imala sam priliku čuti Vojka V i Skaj Viklera kako pjevaju Ti si mi u mislima. Umorna i iscrpljena, doma sam otišla oko pola tri i jedva se čekala stopiti s krevetom.

Foto: Mirjana Pjevac

Ja sam tek nakon 12 godina, koliko znam za ovaj festival, shvatila da je Exit ogroman te da je nemoguće sve pohvatati. To je s jedne strane genijalno jer obuhvaća toliko žanrova i različitih bina da je nemoguće ne zabaviti se. S druge strane, to je loše jer će vam se mnogi bendovi i DJ-i preklapati pa ćete nekih večeri ostati tužni i razočarani. Moram naglasiti kako na Exitu nikada nije bilo manje ljudi. Hrpu ljudi mogli ste vidjeti uoči nastupa Migosa, Garrixa i Guette, a vjerujem da je najposjećeniji stage, kao i svake godine, bila Dance Arena. Ono što se meni nikako nije svidjelo bili su izvođači na mainu. Imala sam dojam da ih je slagao netko tko nema pojma što radi te da je jedino u nedjelju postojala poveznica među izvođačima koji su gospodarili glavnom binom. Nemoguće je popratiti sva četiri dana, ako uz posao na Exitu svakoga dana radiš i posao od doma, pa sam tako ostala zakinuta za neke izvođače poput Red Axes, čiji je nastup bio savršen. Za Exit vam je potrebno puno energije, puno sna i dobra kondicija. Bez toga zabava jednostavno nije zagarantirana.