Naziv albuma: Put u plus

Izdavač: Edo Maajka

Datum izdanja: 15. lipnja 2018.

Žanr: Rap, funk, rock

Trajanje: 42:00

Broj pjesama: 11

Bješe to lipanj 2002. godine. Vani 35 stupnjeva, a ja trčim iz škole s opremom za tjelesni i onom glupom mapom iz likovnog kako bih stigao na vrijeme upaliti Glazbenu TV.

Što ćeš, interneta još nitko nije imao, a tko nije imao ni satelitsku i MTV, bio je osuđen na hrvatsku estradu koja je svojih pola sata imala svakog dana od ponedjeljka do četvrtka u 13:30 na HRT-u. Ne žalim se, MTV smo gledali (slušali) 2 ulice dalje, kod prijatelja  čiji je ćale bio direktor danas propale firme, a u međuvremenu Glazbena TV i pop pjesmuljci  bili su itekako slušljivi, barem u usporedbi s današnjim. Ipak, do te 2002. hip-hop scena na nacionalnoj televiziji nije bila zastupljena.

Iako su još krajem devedesetih albume izbacili Tram 11, Stole i Nered, a na prijelazu u novo tisućljeće redom El Bahatee,Bolesna Braća, TBF itd., rap se (tragikomično) na HRT-u mogao čuti jedino u Simpa 098 reklami ( Sjećate se djeco devedesetih onog “Motorola, Nokia, za Uskrs pravi dar, Simpa je pokreće, normalna je stvar). I tada, tog lipnja 2002., pamtim to kao da je bilo danas, poslije spota Vesne Pisarović (Kad bih bila ja tvoja voljena, onaj gdje pegla veš u suknji), voditeljice Ines Preindl  i Tihana Zrnić nešto su promrmljale, simpatično se nakesile, i tada BOOM. Ekran se zacrnio, na njemu čovjek u uniformi zavezan za stolac, a u lijevom kutu piše artist: Edo Maajka, song: Jesmol’ sami?, album: Slušaj Mater.  Desetogodišnjem djetetu koje je slobodno vrijeme provodilo u skate parku ili gledajući (prijateljev) MTV i koje  prvi put na televiziji  vidi domaćeg repera, za ljubav je uz onaj zarazni beat dovoljno bilo da Edo što brže melje o društvenoj situaciji koju još nisam razumio… A brate mljeo je tako brzo da sam na kraju pjesme samo čekao da mi kaže da se obratimsvomlječnikuililjekarniku.

Šesnaest godina poslije, previše  se toga promijenilo. Reperi niču kao gljive poslije kiše, Glazbena TV je odavno mrtva, MTV je na samrti, ja sam skate zamijenio autom i sve bih dao da mi je najveći problem u životu što moram nositi tu jebenu mapu iz likovnog, a Edo… Nakon 6 godina, konačno ponovno na sceni, Put u plus je vani! Uvodna pjesma Kreator potvrdila je ono što smo očekivali. Edo je zbog ljubavi Zagreb zamijenio Tel Avivom gdje je dobio dijete, a već prvom pjesmom na albumu ponovno je preuzeo prijestolje najuglednijeg repera na ovim prostorima (Sve sam bolji roditelj, u prsima lakoća, isplako sam traume evo je mirnoća, novi čovjek, nova ploča, ponovo vođa).

Na sljedećoj, Bolje je bolje, prvi sam puta pauzirao Media player (jebiga, stvarno hejtam Winamp) kako bih provjerio postavu. Nikad neću zaboraviti 2010., kada je na Spomen ploči Edo prvi puta iza sebe stavio bend, kako sam vikao: “Pa ljudi, ovo će uživo biti Rage against the machine!” Nisam bio u potpunosti u pravu, ali ni pretjerano daleko. Uz fantastičnu Jadranku Ivaniš Yayu, pjevačicu Jinxa koja je otpjevala refren, bend čini zaista impresivna postava. Za gitaru je zadužen Yogi Lomich, bivši gitarist Chrisa Cornella, za bubnjevima je Mirsad Dalipi iz Balkan Zoo Ensamblea, Toni Starešinić iz zadnjih mjeseci toliko nahvaljenog benda Chui te Mario Rašić, ponajbolji bassist kojeg sam imao prilike čuti, također iz Balkan Zoo Ensamblea. I eto, opet ću od urednika dobiti packu jer ne znam napisati žanr, ali kako nazvati ovu mješavinu hip hopa, Morellovskih gitarskih rifova, jazza, folka i funka?

Da No Pasaran nije izašla nešto ranije, točno bih se uplašio da je Edo smekšao i da više neće politiku u svoju butigu. (Njegova zjenica traži krivca, u moru izbjeglica, dehumanizirane grupe, fora ista, stara žica, i Europa… Miriše fašizam u zraku, osjeća se ono milu im majku, i svi su u strahu…) Ipak, ispostavilo se kako su ovi stihovi tek uvod u možda i najžešću stvar na albumu Dolazim i odlazim. Dugo mi je kod Ede nedostajao onaj storytelling, pola iz prvog lica, a pola iz trećeg lica kakvog je bilo na Ćumuru i No Sikirikiju, a da ne govorim o Slušaj Mater. Put u plus ne upozorava na “balkansku apokalipsu”  pričama s tragičnim završetkom poput On je mlađi ili Mahir i Alma, ali Edo i dalje ne bježi od uloge društveno-političkog kritičara Balkana (Daju ti ruku ako si njihov, ako patiš ili mrziš s njima, ako si svoj ne voli te nitko – upali mozak da budeš manjina). Možda zato što je izašla još u ožujku, Ne mogu disat mi je nekako najviše ušla u uho. Pjesma je osobne naravi, posvećena Edinoj ljubavi zbog koje je i preselio u Izrael i uz koju mu, slikovito opisano, sve lakše pada (Šta ne mogu podnijet to lakše podnesem, izbjeglištvo mi bude samo promjena adresa, korupcija mi bude samo razgovor uz meze, a ustašluk nestašluk, ma pusti djecu, nema veze).  E sad… Put u plus. Već sam ranije nahvalio ritam sekciju, ali što dalje album ide meni ga je sve teže utrpati pod hip hop a ne rock/metal. Od zaraznog basa, maestralnih kljava i bubnja kroz cijelu pjesmu do gotovo nu metal refrena i toga da frajer u solaži zašreda ala Satriani. Čitam komentare na youtubeu i sve se svodi na: Edo jebote jes’ to ti?

Slijedi Ti meni ništa. Edo je prvi puta kao izbjeglica rata došao u Zagreb, a nakon toga je zbog ljubavi otišao u Tel Aviv.  Ono što je proživio kao dijete, itekako je mogao ponovno proživjeti samo jednim pogledom kroz prozor u Izraelu (Mi smo Bogu draži pa će samo njih da kazni, naoružat ćemo Boga, pa nek puca neka gazi, neće Njega niko jebat, ispred svoje kuće mete, baca bombe i rakete širom svoje zemlje svete, uzet će im svima razum i bar po jedno dijete…) Zaista, dugo nisam osjetio takav bijes, možda još od prvog albuma kad se ljutito, gotovo jecajući molio s El Bahateejem (Stala je kiša, naučilo se nije ništa, samo još više zidova i bodljikavija žica). I nakon toliko godina pauze, neke stvari su ostale iste. Kad se udruže Edo i Dino Šaran (Letu Štuke), imamo potencijalni hit. Možda je nepravedno reći da je Otrov Reko sam joj pt.2,, jer nije, pa ću umjesto toga reći kako je unaprijeđena verzija hita s Balkansko a naše (Vadim naše stare svađe, kopam po ranama, ne razmišljam o tebi, razmišljam o tvojim manama, smišljam napad, davno si me jednom napala, spremio sam rakete od krivnje, fosfora i napalma). Od sutra je također izašla ranije, a nakon Ti meni ništa i Otrova baš me ono… podigla, kao Pikca limunada.

U bržem ritmu nastavlja i Izdajničko kolo. Cijelog života, u koju god zemlju “pobjegao”, Edo je bio manjina, ali ne zbog vjere, rase ili nacionalnosti. Edo je u svakoj zemlji bio najgora i najmrža vrsta manjine, ona koja se, tražeći pravdu i istinu, na nju ponekad i spotakne, ali za razliku od “većine” neće tek tako ustati i nastaviti hodati kao da se ništa nije dogodilo. Srećom, nekako mi se čini da djeca ne podnose tako teško biti u manjini kao odrasli. Prepoznao je to i Edo u suradnji s Alejandrom Buendijom (onaj mršavi iz TBF-a iliti Saša Antić) u posljednjoj pjesmi Novi dan (Lako je zamračit, srećom djeca se smiju a njihov osmijeh može cijeli svemir spasit).

Na samom kraju moram pomalo posramljeno, pognute glave, priopćiti kako se prvi puta u životu osjećam poput zle babe iz tramvaja koja se pravi da ima reumu, a onda se poput Supermana u nekoliko tisućinki probije do slobodnog mjesta na drugom kraju tramvaja, razgrćući sve oko sebe nadljudskom brzinom i snagom. Iako sam posljednja tri mjeseca vješto izbjegavao pisanje recenzija, iako rap nije moje glavno područje, kad sam vidio da je Edin novi album vani, nije bilo druge nego razgrnuti sve Mixetine autore koji su daleko stručniji od mene u ovom području te poput pit bulla zagristi i ne puštati ovu recenziju. Zašto? Zato što sam, nedugo poslije te 2002., izrastao u ljubitelja rocka i heavy metala, a vjerujte mi, nema toliko zadrtih, osuđujućih i selektirajućih ljudi poput nas. Ipak, i prije nego je iza sebe postavio bend, svojom tematikom uvijek se držao bliže nama nego onome za što smo mi, balavi, kosati, nadobudni i frustrirani što ne možemo pustiti bradu, zvali “komercijala.” Vidim, mnogima nije sjeo ovaj novi sound, kao ni to što Edo više ne upire prstom tako direktno kao nekada. S tom šablonom imao je najveće uspjehe, red politike, red socijale, priča o ljubavi rastavljenoj ratom, pa Koolade smiksa a mi čekamo da nekom kresne majku kako bi prokomentirali: “E nek’ si im rek’o.” Na ovom albumu nema takve direktnosti i oštrine, neki zli jezici će čak reći i hrabrosti, kakve je bilo na početku (prije svega na No sikiriki). Saleta su izgleda odavno upucali, a Edo s 40 na leđima, s bendom na bini te ženom i djetetom kod kuće ponešto je optimističniji, putuje u pozitivu, konačno i izvan granica Balkana, ali i dalje svakim korakom pobjegne ostatku scene ostavljajući ih miljama iza sebe.

Popis pjesama: