Nisam nikad bio u Boćarskom domu pa uopće nisam imao niti najmanju predstavu što točno očekivati, kako po pitanju akustike, tako i po pitanju lokacije. Stoga nisam ni razumio najviše potrebu i komentare publike da se događaj ovakva kapaciteta prebaci u neki otvoreni venue. Šalata bi bila najbolje rješenje, ali Šalata je bila zauzeta budući da se na njoj održavao memorijal za nedavno tragično poginule igrače futsala.

Da je kojim slučajem bila Šalata, stvari bi bile nemjerljivo ugodnije i za život lakše, jer ovo čemu sam svjedočio prekjučer, ravno je zaključavanju u sauni za kaznu. A svjedočio sam dosad, povjerujte, mnogočemu.

No ne mogu imati previše kritike na prostor, Zagreb i nema bolju alternativu kad su u pitanju koncerti pod vedrim nebom, a Šalata je, kako je rečeno, bila zauzeta. Sve u svemu, mogao bih kritizirati ventilaciju (koje, sudeći po viđenom, nema?!), toi toi WC-e izvan Boćarskog doma (u slučaju da ste htjeli bit blizu bini, bili ste u opasnosti da se pretvorite u lokvu) – jer kako izaći iz one silne prenapučene gužve obaviti najosnovniju fiziološku potrebu a pritom ne izgubiti dosta vremena, ma štošta nije baš funkcioniralo, ali nije ni moglo bolje. Iz etike prema samom sebi, dužan sam o tome toliko.

S druge strane, organizator, LAA je daleko najbolja i najutjecajnija koncertna organizacija koja se trudi dovesti alternativniju kremu u Hrvatsku, i već na tome sam im doživotno zahvalan. Nastavili su trend dovođenja velikih gostovanja u lipnju – prije dvije godine na Velesajmu su bili Die Antwoord, gdje je akustika još puno gora, a prošle godine su na Šalati nastupili Prophets of Rage (i The Cult dan kasnije) u onom danu rap rocka koji će se dosta dugo prepričavati. Nego, vratimo se u real time, Body Count.

Da je njihov prošli koncert u Zagrebu kojim slučajem osoba, sad bi već bila punoljetna. Otad, štošta se promijenilo, ponajprije se tu referiram na samu postavu Brojača tijela (ili Grofove tijela lol) koja se itekako promijenila. Zdesio ju je žrvanj sudbine, neki su nas napustili prirodno, a Mooseman je stradao u klasičnom drive-byju, što je za South Central, Kaliforniju, SAD – dosta normalna pojava, tim više ako ste reper ili imate veze s rapom. Međutim, jasno je ko je glavni forte iza b(r)anda Body Count – Ledenojebeni Čaj, kučko iliti Ice Motherfucking T, Bitch, kako se sam nominirao.

Reper, metalac, glazbofil, glumac, društveni aktivist i žestoki kritičar gotovo svake vladajuće kaste u Americi, a ako mu je ikad falilo inspiracije, Trump će mu, kao i valjda svakom iole angažiranijem glazbeniku biti na tapeti, što mi je, da vam budem iskren, već jako izlizana floskula na koncertima. Da je na vlasti u Americi egocentrični manijak obdaren nemogućnošću fokusa pažnje duže od 10 sekundi na neki problem, bilo mi je jasno odavno, a nije mi to trebao reći Ice-T kako bi se to meni bolje primilo, ali dobro je, ako on osjeća potrebu da svoju mržnju kanalizira ostatku publike, koja će na to sve naravno kolektivno odreagirati u udžbeničkom primjeru psihologije grupe, okej sam s tim. Na stranu to, tipični pozdravi dobrodošlice začinjene pokojom reperskom psovkom, pa možemo započeti odiseju 80-minutnom koncertu Body Counta.

Prije njih nastupili su belgijski metalci Powerstroke, a potom britanski Astroid Boysi, koji imaju zanimljiv kombinaciju sirovosti hardcorea, energičnost panka uz frenetičko divljaštvo grimea. Za AB nisam prije čuo, što ide meni na dušu, ali sam ih bio prisiljen propustiti u utorak jer nesnosna vrućina, mogućnost cuganja vani i htijenje da sačuvam najniži za život potrebnu razinu hidratiziranosti, mi se tada učinilo boljom opcijom. Nazovite me neprofesionalnimv – primljeno na znanje.

Ice-T i grupa glazbenika naknadno dodana u njegovom karizmom vođen rap metal bend koji nosi naziv Body Count, među njima i njegov sin Little T, započela je svoj crossover show negdje prije pola 11, što je podosta rano za standarde hrvatske publike, ali to su strani standardi uz spomen činjenice da se ipak radi o radnom danu, a tako je i meni odgovaralo.

Otvarajući omaž Slayeru dobrano je sjeo kod metal publike, a općenito cijeli koncert bio je puno energičniji ukoliko su na setlisti bile stvari iz 90-ih, posebice stvari sa prvog self-titleda iz 1992., jednog od najkontroverznijih albuma cijele dekade, a konkurencija mu nije bila mala. Cop Killer, Necessary Evil, naslovna Body Count, Voodoo – imale su očekivano bolju recepciju, mada je publika znala ponešto odrepati i novijeg materijala. Treba reći kako je noviji materijal, nakon ‘hijatusa’ benda od kvalitetnog zvuka na albumima sredinom prošle dekade, napokon bio vrijedan imena Body Count, počevši od Manslaughtera (2014) do najrecentnijeg, Bloodlusta (2017).

Ice-T ima šezdeset godina i to je sad već simpatično ljutiti deka, ali kada je koncert u pitanju, stvar nije za šalu – kreće se poput vlastite projekcije otprije nepunih 30ak godina, što je pohvalno za čovjeka tih godina i te „kilometraže“. Eto šta od čovjeka napravi imanje zamamne Coco za suprugu.

Bespotrebno je sada sipati silne hvalospjeve, jer je to nešto očekivano. Imati ovakav koncert u Hrvatskoj nažalost je dovoljna deviza za sreću, sve ostalo je gratis. Ice-T je viđen, propivljen i proživljen, a fragmenti sjajnog crossover rap metal benda također.

Ostaje lagani žal zbog cijele situacije, jer sam koncert pratio na dva metra od jednog ulaza, što me malo spriječilo da se unesem u koncert onako kako to običavam, ali bit će prilike i za konkretnije zdravice, osim ako neka pošast ponovno ne odnese pola benda. No u jedno ću biti siguran, koliko god vruće i opasno bilo, Ice T je nepromjenjiva varijabla, koja će oduvijek biti praćena onim stiliziranom Oakland Raiders logom, a to uvijek izaziva dozirno strahopoštovanje.