Sinoć smo u rasprodanom Katranu uz dozu umjetnosti, humora i glazbe dočekali još jedno proljeće.

Cijeli događaj je organiziran od strane Udruge Inspiracija. Radi se o dobrovoljnoj, neprofitnoj udruzi građana čiji je glavni cilj promocija mladih umjetnika, dizajnera i kreativaca. Doček proljeća Visi-Baba prvi je njihov projekt koji su vrlo uspješno predstavili te uspjeli rasprodati Katran. Osim glazbenog programa, mogli smo vidjeti i kreativnu izložbu mladih umjetnika.

Prva je na pozornicu stupila voditeljica večeri , najpoznatija hrvatska komičarka, Marina Orsag. Rekla je nekoliko riječi o radu udruge te najavila prvu izvođačicu večeri – Mateju Šekelju. Radi se o mladoj kantautorici iz Zagreba koja studira poljski , a pjesme piše na engleskom i hrvatskom jeziku. Njezina glazbena priča tek je nedavno dobila svoje mjesto na našoj glazbenoj sceni. Naime Mateja je u ušla u finale talent showa „Kak se šika“ te svojom glazbom uspjela pridobiti veću pažnju publike. Sinoć nam je predstavila nekoliko svojih pjesama među kojima se našla i njezini već dobro znani „Heroji“. Iako je to njena najpoznatija pjesma meni su u glavi ostali stihovi jedne druge pjesme za koju nisam sigurna kako se zove, ali ide ovako „nećeš naći pomoć u ovome gradu jer svatko gleda samo svoju fasadu“. Nastup je bio zaista odličan, emotivan i energičan. Svaka pjesma je zaradila pljesak, a na kraju njezina nastupa publika je tražila još. Tako se ipak našlo vremena za još jednu pjesmu, a bili su to Heroji prerađeni na engleski jezik. Sve u svemu mogu reći da je pred ovom mladom glazbenicom lijepa budućnost te da će njezina glazba svakako pronaći svoju publiku.

Nakon Mateje na pozornicu je stupio Jastuk. Hrvatsko-francuski šesteročlani bend čija je glazba spoj zapadnoeuropskih, balkanskih, afričkih i tko zna kojih još utjecaja. Njih sam također imala prilike slušati po prvi put i moram priznati da sam oduševljena. Ekipa fura svoj đir i razvili su „svoje ja“, svoj zvuk koji je stvarno zarazan i tjera na plesanje. Kao i kod Mateje, svaka pjesma je bila nagrađena pljeskom te su ljudi tražili još.

Slijedio je kratki blok stand up-a, a Marini se na pozornici pridružio i kolega iz Studija Smijeha – Goran Vinčić. I nakon toliko iščekivanja, na pozornicu su napokon došli Nipplepeople. Čim su se pojavili publika se doslovno nabila u prve redove, što na prijašnja dva nastupa nije bio slučaj. Performans su započeli pjesmom „Neka cijeli ovaj svijet“ kako bi proljeću prigodno poželjeli dobrodošlicu. Odsvirali su još nekoliko pjesama i cijelom događaju je ubrzo došao kraj. Bio je to zaista fantastičan doček proljeća ispunjen umjetnošću i glazbom.

Ali… uvijek postoji to „ali“. Ovaj put je publika u pitanju. U jednom trenutku mi je prekipjelo pa sam se pomaknula skroz u prvi red kako bi nešto čula. Razumijem, velika većina je došla slušati Nipplepeople jer su oni „poznati“. Ok, sve to stoji, ali… Ljudi dragi, zar nemate ni malo obzira prema ostalima koji su došli poslušati nešto novo i dati priliku mladim izvođačima koji tek počinju? Jer to je cilj cijelog događaja, zar ne? Stvarno me počinje frustrirati taj stav koji imate. Pa što ako ne znate ni jednu pjesmu ili nikad niste čuli za nekog izvođača? Zašto odmah stvarate nekakvu blokadu i odbijate uopće dati šansu i sebi i umjetniku? Osoba vam daje dio sebe na toj prokletoj pozornici, razotkriva sve svoje dobre i loše strane, probajte joj barem dati tih par minuta i, tko zna, možda vam se svidi!