Izdavač: Samostalno izdanje

Datum izdanja: 11. veljače 2018.

Žanr: Folk, Americana

Trajanje: 41 min

Broj pjesama: 11

 

Nekada davno, nakon što su prešli s britanskog poluotoka na novi kontinent, sve pjegave gingere uhvatila je nostalgija. Najlakši način za očuvanjem tradicije bio je prenijeti duh Irske, Škotske i Engleske na novo tlo, pa su pjesme anglo-irske matrice koje uz plesnu glazbu pričaju priču, nazvane folk. Naravno, preko tih davnih početaka, pa prvog akorda Woodrow Wilson Guthrieja, folk je prešao dalek put od radničke protestne pjesme do onog što će kasnije biti u akordima i tekstovima Boba Dylana, ili još modernije, Brucea Springsteena. Dio tog puta nosili su i valovi rijeke Mississippi s čije su delte početkom četrdesetih brojni  crnački glazbenici s juga krenuli prema bjelačkom sjeveru Amerike, noseći sa sobom svoju tradicionalnu glazbu. Razlog zašto ovo pišem prije samog prelaska na komentiranje Seed Holdena je sljedeći:  Sudar crne i bijele kulture donio je neviđenu eksploziju ideja i novih žanrova, no svima im je zajednički nazivnik ostao odličan storytelling, odnosno autobiografsko pripovijedanje i komentiranje društva, što je definitivno i glavna odlika ovog albuma.

Budući da sam već debelo prekoračio okvire pristojnog uvoda koji ne gnjave čitatelje prekomjernim informacijama,  The Fall Of My Youth službeno proglašavam Americanom, žanrovskom sintezom gore opisanog procesa spajanja tradicijske glazbe crne i bijele Amerike. Za razliku od prvijenca Script, na ovom albumu ne možemo čuti bubanj Luke Ižakovića niti bas gitaru Mateja Vidranskog. Kroz svih 11 pjesama provest će nas samo gitara, usna harmonika  i vokal Ljudevita Ivića.

Već uvodna pjesma Woke Up In Clouds daje naznaku da nas očekuje melankolična i nostalgična atmosfera koju će pratiti poprilično intimni stihovi. Upravo tu Ljudevit je zaradio prvi plus, već na samom početku uspio je uvjeriti kako je osobno proživio svaki redak, čime je definitivno usmjerio pozornost slušatelja na tekstove, što je bilo itekako važno s obzirom na ovakav koncept albuma. Sljedeća pjesma smještena je u Calellu, a slušajući je zasigurno ćete u glavi imati jasnu sliku tog španjolskog gradića, kao i crvenokose djevojke koja ga je učinila posebnim. Nakon stihova “I thought that you’d wait forever, never been prepared for that surprise” mogli bi se po prvi puta naći gledajući u prazno i razmišljajući o vlastitoj prošlosti i onome što ste u njoj propustili. Pjesma The Fall Of My Youth na vrijeme će presjeći takve misli te će možda i najjačim stihovima na albumu “It’s time to forget the lost chances, somehow they’ll return in a different shape” isprati gorak okus svoje prethodnice.

Čini mi se da je Back In The Days u svoje dvije i pol minute i pet strofa uspjela objediniti sve najljepše uspomene iz djetinjstva. Uz fantastičnu melodiju gitare sa smiješkom ćemo se prisjećati sasvim malih i jednostavnih događaja poput spavanja poslije jutarnje smjene u školi, bakinog ručka ili vožnje s majkom u autu, no prisjetit ćemo se i svih osoba koje smo nekad smatrali prijateljima, teških odluka koje smo donijeli i snova koji su se pokazali neostvarivima. Ipak, bojim se da će nas se velik broj prepoznati u stihovima “Now the lost ones are those who were cool.” Sjećanja se s ljudskim osjećajima poigravaju u noći, u mraku. Tada zamišljamo stvari ne onakve kakve one doista jesu, nego onakve kakve bismo željeli da budu. Ghosts In The Curtains može postati svojevrsna himna za sve nas kojima s noći stižu i takve misli te u san tonemo uz slike prošlosti, koju tada ponovno proživljavamo…barem do jutra. Miss Fortune, osim što je odlična igra riječi, zanimljiv je razgovor autora sa srećom. Zvuk usne harmonike te odlično izvučen kraj na kojem možete vizualizirati autora kako gleda prema nebu i moli sreću da mu se osmjehne, podsjetio me na onu priču o starici koja je tražila naočale. Ako nekad, jureći za srećom, tu sreću i pronađemo, i mi ćemo poput starice otkriti da nam je ona cijelo vrijeme bila na nosu. Iako bi trebala biti temelj učenja i nešto što će nas ojačane pogurati naprijed, prošlosti se teško riješiti, a njeni duhovi često nas malim stvarima, poput mirisa ručnika u Guess Who, zadržavaju te nas podsjećaju: “Ljubav je jedina strast koja ne priznaje ni prošlost ni budućnost.”

I prije nego sam krenuo detaljno preslušavati svaku pjesmu, za oko mi je zapeo Rabbit, nježno biće koje će uvijek prije pobjeći nego li pogledati preprekama u oči. Pjesma govori upravo o tome, sobi ispunjenoj ljepotom  i nježnosti koja se ipak završava odlaskom (“I can love you tonight, but your love I cannot be“).  Sljedeća pjesma Embrace čista je suprotnost svojoj prethodnici te govori o zagrljaju koji poput magičnog plašta pod sobom zadržava sreću i ne dopušta lijepim trenutcima i dragim osobama da nestanu. Kao što sam rekao na početku, ovaj žanr korijene vuče iz uskih irskih ulica, a pjesmom Hibernia autor nam daje dašak života u toj prekrasnoj zelenoj zemlji. Posljednja pjesma I’ll Survive, savršeno je zaokružila ovu melankolično-nostalgičnu priču dijelom ispjevanu od strane duhova autorove prošlosti, a drugim dijelom autorovim promišljanjima o budućnosti. Kada se u tuzi prisjetimo sretnih dana, prošlost udara najteže, a na nama je hoćemo li u njoj ostati ležati pokriveni uspomenama u društvu duhova, hoćemo li od nje bježati ili ćemo svakom uspomenom i osobom iz nje učiti kako preživjeti i pronaći mir.

Uzmemo li u obzir da su sve pjesme napisane na engleskom, a osim akustične gitare i Ljudevitovog glasa drugih instrumenata gotovo da nema, zaista je nevjerojatno da je autor na svih 11 pjesama uspio zadržati pozornost slušatelja. Da ovo pišem u Greenwich Villageu početkom šezdesetih, Seed Holden bih bez sumnje pretvorio u zvijezde te legendarne boemske četvrti koja je glazbi dala zvijezde folka poput Boba Dylana, Joan Baez i brojnih drugih. Nažalost, nalazimo se na mjestu i vremenu gdje su kantautori stjerani na samu marginu glazbene scene, a albumi poput The Fall Of My Youth nemaju se priliku predstaviti publici.

Upravo zato, otkrit ću vam malu tajnu, koja će vas nadam se dovoljno zaintrigirati da provjerite govorim li istinu. Do danas, nikad nisam niti pomislio da postoji glazba koja više od Doorsa odgovara vožnji automobila po kiši.

 

1. Woke Up In Clouds
2. Calella
3. The Fall Of My Youth
4. Back In The Days
5. Ghosts In The Curtains
6. Miss Fortune
7. Guess Who
8. Rabbit
9. Embrace
10. Hibernia
11. I’ll Survive

 

 

80%

80%

• 8
• User Ratings (1 Votes)
  3.9