Jedan do istinskih velikana jugoslovenske i srpske glazbe, Vlada Divljan, preminuo je 4. ožujka 2015. u Beču nakon borbe s dugom i teškom bolesti.

Prošlo je tri godine od smrti Vlade Divljana, a svi ga se i dalje rado sjećaju i pjevaju njegove pjesme. Rođen je 10. svibnja 1958. godine u Beogradu.

Krajem sedamdesetih godina bio je član jazz-rock grupa Merlin i Zvuk Ulice, a od 1980. do 1984. godine bio je predvodnik vokalno-instrumentalnog sastava Idoli.

Od 1985. godine krenuo je sa samostalnom karijerom, u okviru koje je nastavio s pop-rock formom usporedno baveći se filmskom glazbom.

Nakon raspada Idola, Divljan počinje samostalnu karijeru albumom Tajni život A. P. Šandorova (1987), na kome se nalazio veliki hit Patuljci. Sudjelovao je u stvaranju glazbe za kultni omnibus film Kako je propao rokenrol (1989), a sa Srđanom Gojkovićem-Giletom iz Električnog orgazma snimio je albume s pjesmama za djecu Rokenrol za decu (1989) i Rokenrol bukvar (1990) kao i album Lutka koja kaže ne (1991) u okviru supergrupe Vlada, Gile, Piko i Švaba.

Od kolovoza 1991. do rujna 1997. godine živio je u Australiji (Sydney), nakon čega se vratio u Beograd. Od lipnja 1999. godine je živio i radio u Beču.

Sa zagrebačkim gitaristom Maksom Juričićem i njegovim Ljetnim kinom snimio je mini album „Četiri godišnja doba“ (2012), a sa njima je snimljen i posthumno objavljen koncertni Live @ Tvornica (2015). S beogradskim bendom Svi na pod snimio je pjesmu Zvuci ulice (2010), a kao plod zajedničke suradnje posthumno je objavljen i Divljanov vinil singl Neposlušna građanka (2017).

Na pitanje koju pjesmu najviše voli da svira, odgovarao je Rusija.

Sad kad govore o njemu kažu da je bio skroman. Ma ne, bio je ostvaren, zadovoljan i okružen ljudima koje voli. I koji ga obožavaju.

Uklapao se na svakom kontinentu, a uvijek je bio potpuno svoj. Smiren, ležeran, šarmantan. U ovo vrijeme vulgarnog samoreklamiranja kada svatko za sebe kaže da je umjetnik, pisac, autor, dio kreativnog tima, on se jednostavno opisao kao romantični buntovnik.

“Ako bi nekom ko je odrastao nakon raspada Jugoslavije trebalo pojašnjavati kako se ponaša ili kako izgleda dragi prijatelj iz Beograda, samo bi pokazivali Divljana”, napisao je jedan zagrebački novinar.

Njemu je posvećen film “Nebeska tema” Mladena Matičevića.