Juraj Jurlina (25), pjevač, gitarist i kantautor iz Belišća iza sebe ima već popriličan rockerski staž.

Glazbenu karijeru započeo je prije 12 godina, a do danas je diljem zemlje odradio preko 1000 nastupa i osvojio brojne nagrade od kojih svakako treba istaknuti Fenderovu za najboljeg mladog rock izvođača. Velik dio zasluga ide bendu Off Duty s kojim je u podrumu Jurajevog bratića sve počelo. Ipak, unatoč kvalitetnim glazbenicima unutar benda, Juraju je najveći poguranac dao show Hrvatska traži zvijezdu, u kojem je 2010. osvojio 4. mjesto. Nakon showa i brojnih svirki među kojima se najviše ističu dva nastupa na Inmusic festivalu, 2013. su Juraj Jurlina & Off Duty izbacili album ‘Neki drugi svijet’ koji je prikupio odlične kritike.

Gdje je Juraj danas, kada izlazi sljedeći album, ali o tome kakva je situacija za mlade rock glazbenike u Hrvatskoj, otkrit će vam sljedeći intervju.

Kao i obično, krenimo onim klasičnim pitanjem: Kako je sve počelo, kada si otkrio ljubav prema glazbi i koji su glazbenici na tebe utjecali?

Prije svega, veliki pozdrav čitateljima Mixete i tebi, Matko. Odgovor na ovo pitanje je vrlo jednostavan. Počelo je kod kuće. Roditelji su bili (i uvijek će biti) obožavatelji rock glazbe, tata je u srednjoj školi čak bio pjevač u bendu… Tako da se kod nas doma puštala takva glazba i strašno sam ju zavolio. Prvenstveno Rolling Stonese, AC/DC, Claptona, Lynyrd Skynyrd, Bad Company, Deep Purple, Whitesnake, Bon Jovi pa U2… Te iste izvođače i danas obožavam slušati, jako su utjecali na mene i moj glazbeni izričaj. Nedugo nakon kompulzivnog preslušavanja te glazbe našao sam istomišljenike u mojim bratićima Šimi i Franu koji su u to vrijeme već počeli svirati gitaru i bubnjeve te je tako nastao moj prvi bend Slugs, iz kojeg se nešto kasnije razvio Off Duty.

Kako nakon svog iskustva gledaš na emisije koje traže talent? Bio si miljenik Tonyja Cetinskog i Anđe Marić, jesu li ti pomagali u karijeri i nakon što su se kamere ugasile?

Sigurno malo drugačije od većine jer sam osobno vidio i doživio sve što gledatelji vide dok gledaju takvu emisiju na TV-u, ali i sve ono što ne vide. A to je mnogo rada i truda koji dovodi do jedne uspješno realizirane live emisije. Suosjećam s njima jer znam da nije lako stati na pozornicu i uživo pjevati pred (recimo) pola milijuna TV gledatelja, ali svaki put kada vidim neki sličan show počnu mi navirati lijepa sjećanja. Što se tiče drugog dijela pitanja, Tony Cetinski mi je jako pomogao s pjesmom ‘Ne plačem‘ koja je izašla kao moj prvi samostalni single, naime, bio je sa mnom u studiju dok smo snimali i davao mi savjete vezane uz pjevanje. Također, mnogo mi je značilo to što me pozvao da budem gost na njegovom velikom koncertu u Umagu na (sada Goranovom) stadionu.

Tada si s matičnim bendom Off Duty izbacio album “Neki drugi svijet” koji je naišao na odlične kritike. Singlove i spotove izbacivali ste kao na traci, vrtjeli ste se po CMC-u, svirali po poznatim klubovima, velikim motorijadama, čak i na Inmusic festivalu… Danas, kada živiš ponešto mirnijim životom o kojem ćemo poslije, što bi iz tih “ludih dana” promijenio?

Apsolutno ništa ne bih promijenio zato što smo radili upravo ono što najviše volimo i što smo htjeli raditi. Negdje smo sigurno i pogriješili, al’ šta sad, još sam uvijek tu i sanjam i radim ono što volim. Ne bih se baš složio s ovim epitetom ‘mirniji’.

Zadnjih te godina ipak slušamo u drugačijem aranžmanu. Bilo da te uhvatim na televiziji ili na svirci u nekom pubu, uvijek ste ti i akustična gitara sami. Odgovara li ti to više nego rad s bendom?

Trenutno mi to najviše odgovara. Mislim da je to najveći izazov za bilo kojeg pjevača/gitarista, stati pred ljude apsolutno sam i ogoljen, prepušten samo vlastitoj vještini pjevanja i sviranja gitare. Tu se zapravo spoznaje što se krije iza svih mogućih čudesa koja se danas ostvaruju kroz glazbenu produkciju. Međutim, moram ti priznati da mi se sve više i više stvara želja za rokanjem u punoj snazi s bendom na struju i siguran sam da neće proći još puno vremena do trenutka kada ću oformiti novu skupinu ljudi koji vole svirati isto što i ja.

Možeš li nam reći kako stojiš s novim albumom, što od njega možemo očekivati i zašto ga čekamo toliko dugo? 

Album je još uvijek u pripremi, imam i više nego dovoljno pjesama za novi album, a ideja i riffova za nekih dvadeset. To će biti jedan rock/blues album kakav želim snimiti otkako sam uz pjevanje i pisanje počeo svirati i gitaru, što mi otvara mnoge dimenzije kojima prije nisam imao pristup. No, u zadnje sam vrijeme (među ostalim) bio više fokusiran na završetak studija u Zagrebu i profesionalno usavršavanje, što me na kraju i vratilo u Osijek jer sam postao asistent na novom studiju sociologije na Filozofskom fakultetu. Tu stranu moje priče mnogo ljudi ne zna, ali zaista jako volim svoje zanimanje sociologa. Također, više sam svirao i putovao nego što sam radio na svom materijalu. Evo, do prije par mjeseci sam pola godine bio frontman u riječkom bendu Keops. Sve u svemu, album je na putu i stiže uskoro.

Da provjerim govoriš li istinu ili si pet godina ljenčario, idemo skočiti na koje sociološko pitanje: Kakav je položaj rock glazbenika u Hrvatskoj?

Moje skromno mišljenje je da jednostavno nedostaju mainstream platforme preko kojih se rock (metal, blues…) glazbenici mogu značajnije afirmirati i stjerani smo na marginu glazbene industrije. Nekoliko festivala, portala i nezavisnih medija jednostavno nije dovoljno. Većinom smo prepušteni sami sebi, sviranju na mjestima gdje možemo dobiti gažu i gdje postoji interes publike koja još uvijek sluša rock n’ roll. Posao glazbenika je prekaran i nesigurnost je konstanta, upravo zbog toga većina ima i ‘day job’.

Smatraš li da je turbo- folk (i “mainstream glazba” općenito) zauvijek zagospodario mladima ili uočavaš neke promjene? Vjeruješ li da, kao krajem sedamdesetih, može doći do pojave novog rock vala?

Smatram da ništa nije vječno. Moguće je, ali da bi se ponovilo nešto poput događaja u glazbenoj industriji 70-godina trebalo bi se početi slušati, ali stvarno slušati glazbu i davati joj potpuno drugačija značenja nego što joj većina pridaje danas, što je generalno neki pozadinski šum na mjestima gdje se družiš s prijateljima.

Za kraj, budući da te u Osijeku nije bilo punih pet godina, evo ti prilike da nam se svima ispričaš i pozoveš nas na svirku!

Dragi ljudi iz Osijeka i okolice pa i šire, s veseljem vas pozivam na svoj prvi koncert u Osijeku nakon toliko vremena… Vjerujte mi da mi je upravo zbog toga zaista stalo da to bude jedan od onih koncerata koje ću pamtiti, a nadam se i vi! Vidimo se ove subote od 22.00h u caffe baru Hir!